Vlasta Janton | Zagrljaj u koji pripadam, odlomci

Odlomak 1

Netremice su se gledali ne prozborivši ni riječ. Trajalo je to možda nekoliko sekundi, ali njoj se činilo kao da je vrijeme stalo. Tijelom joj je prostrujao čudan nemir. Jednostavno nije mogla maknuti svoje oči s njegovih.

Ušao je u cvjećarnicu, a onako visok i muževan nije mogao ostati nezamijećen. Imao je lagano valovitu smeđu kosu koja mu je padala do vrata. Alina je iznenada dobila poriv da prstima prođe kroz tu razbarušenu kosu. Tamne oči su je proučavale ispod gustih obrva. Imao je nježne, senzualne usne, a nos mu je bio malo poveći, no tu mu je davalo neki neopisivi šarm.

Bio je vrlo privlačan muškarac, ne toliko lijep koliko privlačan. Zračio je nečim posebnim, kao da je imao stotinu magneta u sebi, kao da je imao misiju privući čim više pogleda. Bio je itekako svjestan svog dobrog izgleda. Zračio je samopouzdanjem. Sigurnim korakom krenuo je prema njoj.

Alina je iznenada zadrhtala. Tako nešto joj se još nikada nije dogodilo. U jednoj sekundi preokrenule su joj se misli, želje, preokrenula se ona sama, a sve to zbog ovog muškarca kojeg je tek ugledala. Skamenila se. Nije se mogla pomaknuti, progovoriti.

Odlomak 2

U tom trenu pogled joj padne na mobitel koji je žmirkao. Pogleda. Poruka. Umalo se srušila kad je vidjela pošiljatelja. Velikim slovima pisalo je njegovo ime. Poruka je bila od Nikole. Oduzela se. Doslovno se oduzela. Srce joj je htjelo iskočiti iz prsnog koša. Sva se tresla, bojala se pročitati poruku. Morala je sjesti, u protivnom bi se onesvijestila. Kada se malo primirila, pročita je.

Volim te, ti si ljubav mog života, ali ja moram tako. Žao mi je.

Luđački ju je čitala na desetke puta. Iznova i iznova.

Ma što mora tako? Što? Odmah mu pošalje poruku natrag. 

I ja tebe volim, ne mogu bez tebe, ali reci mi: što ne možeš tako? Reci mi, molim te, reci mi. Što? Što?

Grozničavo mu napiše, kao da je bila u transu.

Sjedila je i čekala odgovor. Nije ga bilo. Mobitel je šutio. Prokleto je šutio. Počela je plakati, iznova i iznova. Što je, dovraga, time htio reći? Što je htio reći? Zašto se sada ne javlja? Obuzeo ju je očaj, bijes. 

Zašto joj tako uništava život? Zašto joj se sada javio? Bila je rastrgana, luda, više nije znala što da radi. Voli je. On je voli. Ali ne može tako. Zašto? Zašto? Stotinu pitanja motalo joj se glavom. Pitanja bez odgovora. Bila je skršena. Proklet da je, proklet da je…

Nepomično je sjedila. Nije se bila u stanju pomaknuti. Zašto joj to radi? I zašto joj se uopće sada javio? Mogao je sve ostaviti i nikada se ne javiti. Nego sada ovo. Ali on je voli. On misli na nju. Isto koliko i ona na njega. Zašto ne mogu biti zajedno?

Odlomak 3

Njihova je ljubav današnjim danom bila zapečaćena. Ona je bila njegova i on je bio njen. Kroz glavu joj prošlo stotine stvari, a jedna od njih je bila da će on biti zaista njezin muž, a ona njegova žena. Nasmijala se pri pomisli na to. Došlo joj je da se uštipne od silne sreće! Da je napokon njezina ljubav  našla svoj zrcalni odraz i da ide prema sretnom kraju... Podignuo ju je i zavrtio visoko, visoko. Ona je širila ruke, smijala se od sveg srca, sretna i ispunjena.

Napokon su imali jedno drugo. Osjećali su čisto blaženstvo i mir. Zaplakala je od ljepote koju je osjećala, zaplakala je od radosti koju ju je ispunjavala. To je toliko željela. Dan kao ovaj; toliko puta ga je vidjela u svojoj glavi, a sada je napokon stigao.

Drhtala je od sreće, od zanosa, od toga što će Nikola biti njen muškarac. Suze su joj se slijevale niz lice. Nikola joj je nježno usnama ljubio trag suza. Smirivao ju je blago, rukama gladio po kosi, govorio koliko je voli i koliko dugo je želio i iščekivao taj dan. Otkad ju je prvi put ugledao, poželio je da bude i ostane u njegovu zagrljaju. A sada su tu, zagrljeni, sretni, obavijeni maglicom ljubavi i znanjem da će njihovo vjenčanje postati stvarnost, a ne samo željeni san. Ljubav na licima izgladila je sve njihove boli izazvane bore. Ljubav ih je učinila još boljim ljudima.

Vlasta Janton, Zagrljaj u koji pripadam, Beletra 2018.