nekad samo legnem nakon doručka,
na veliki krevet s bijelom plahtom i
otvorim nakratko prozor da uđe zraka
koja se prelama u krivom kutu ili ptica
koja zimi traži utočište. no tko zna što još
ulazi tada u sobu: nevidljiv čovjek, skrivena
letjelica, sunčana planeta ili šareni zmaj.
evo tvoje tijelo, pojavilo se odnekud, u sjaju,
spušta se poput meteora na jastuk, na prepone
i u tom raskoraku jutro dobiva snježnu boju,
dan postaje cjelovit, noć se nikad nije dogodila.
u tom okretu dvaju tijela, soba ostaje kao
rasprsnuta bomba, a svijet se čini kao
rub, kao očita katastrofa. nakon svega, ostaje
miris koji se gubi i kocke od kojih opet netko
izvana sastavlja novu priču.
1 komentar :
odlična
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.