Kolumne

srijeda, 21. lipnja 2017.

Božica Jelušić | Pišem, pišem petnaest...


Kad Pessoa tvrdi da je pjesnik "zaustavljač života, klesač netočnosti, bolesni paž svoje duše Kraljice", ili kad odmah potom ustvrđuje kako "Zvuk jedne rečenice vrijedi mnogo pokreta! Metafora pruža utjehu u toliko stvari!", on gotovo uzvikuje u praznini, jer je malo takvih pjesnika i ljudi općenito, predanih svome majstorstvu. Premalo se čita u literarnim krugovima, premalo se bruse mišljenja i "glača oruđe", a mnogo se objavljuje i nitko nema više strpljenja čekati. "Objaviti knjigu" postaje ultimatum našega vremena. Progoni me neugodan dojam, kako pisci i kandidati za pisce to čine uglavnom radi sebe, ne zbog čitatelja ili zbog one "utjehe" (pouke, radosti, olakšanja) o kojoj zbori veliki Pessoa.

A kamo nestade ono fino UMOVANJE, koje prethodi svakom ozbiljnom pisanju? Kamo traženje sadržaja s univerzalnom potkom: događaja, sudbina, pothvata, paradoksa, likova vrijednih nositi aureolu literarnog junaka? Malo ljudi uistinu znade misliti, razvijati fabulu, držati koncentraciju, nadgledati scenu, motivirati postupke svojih likova, preobraziti se u njih i empatijski trajati u tekstu i vremenu. Vrsna spisateljica Slađana B. uočava "nedostatak elegancije" u modernoj književnosti. Potpuno je pravu.

Izaberimo samo nekoliko konotacija ove riječi: profinjenost, biranost, skladnost, prvorazrednost. Koliko knjiga, objavljenih u zadnjem desetljeću zaslužuje bar jedan od ovih kvalifikativa? U nekoj bvrsti grčevitog eklekticizma, pisci "skrpavaju" romane od svega pomalo, malo strave, malo erotike, nastranosti i sociopatije, malo buntovništva bez razloga i netrpeljivosti spram vlastite sredine, i tako se nižu naslovi...

Višekratno smo govorili o "kartičarenju", pisanju na metre, razmišljanju o "filmičnosti" umjesto stilistici, kad se ispunjava norma, ne vodeći računa o jeziku, o poliranju, o umijeću "zadnje ruke", koja svemu daje sjaj i pozlatu. Ili pak baca u oganj, kao što je to nesmiljeno radila Yourcenar sa svojim "Hadrijanovim memoarima". Koji su, usput rečeno, doista bili VELIKA knjiga, sjajna knjiga, prvorazredna, upečatljiva, profinjena, u psihološkom, jezičnom i bilo kom smislu. Zašto se ljutimo na konstataciju da fali velikih knjiga i rasnih autora? To je notorna istina. Nije da ih UOPĆE nema, no tako ih je malo, da njihove zvijezde još jače blistaju u nakupinama sivih maglica, gdje se roje potencijalni pisci našega vremena, našega prostora i jezika. Leptiri njihovih riječi ne žive jednu sezonu, niti je trud oko imena nadmašio vrsnoću i dugotrajnost teksta, samog "po sebi" .

I eto, za kraj zatvaramo tekst fibulom s početka. Veli Pessoa: "Obični ljudi vrijedni su jedni drugima, ljudi koji djeluju vrijedni su po snazi koju predstavljaju, ljudi koji misle po onome što stvaraju".

Pišem, pišem petnaest...

21. lipnja 2017.
Flora Green

1 komentar :