Kolumne

subota, 15. travnja 2017.

Daniela Bobinski | Plamen života



K'o titravi stijenj
koji raste iz kamena tvoga hrama
stojim, a moje biće izgara.
I njegovo svjetlo sa mnoštvom drugih 
titravih svjetala oko mene
razlijeva se i spaja.

A ti si se danas predao očevoj volji,
„Proslavi se, Oče“ rekao si.
Zanesena tvojom presnažnom voljom i ja želim reći:
„Neka i moje tijelo na tvoju slavu gori,
do kraja neka izgori“.

Da jednom,
stijenj ti njegov pruži drhtava moja ruka,
na dar.
Da onda, kad sasvim dogori,
spustim ga ponizno i ja na tvoj oltar.

I znam, mala je moja žrtva,
al' velike ni ne tražiš ti.
Znaš dobro, evo već s jutra,
možda ću sve ovo zaboraviti.

A ti se sjeti tada,
kako je večeras srce mi gorjelo cijelo,
sjeti se, doći ću opet,
spremna ti predat', cijelu sebe,
i dušu i tijelo.

Znam ja da ti znaš,
da baš poput plama slaba je volja naša i vjera plaha,
zato te molim,
nek' Duh je tvoj štiti od zlobnog i podmuklog
mračnoga daha,
pomozi nam nježni sačuvati plamen,
da gori postojano i bez straha.

Jer strah nas je vatre,
što dohvati nestaje i ništi što dotiče njezin plamen,
al sa prvim riječima koje si rekao,
dao si nam svima na gori znamen.

Bez vatre ni svjetlosti nema.
Tek u tvojoj presvetoj vatri, gle,
grm ne sagorijeva.

Za takav plamen te molim,
za taj neugasivi sjaj,
što planu u mom začeću,
za kojeg ne postoji kraj.

I tako, među braćom svojom sva svečana stojim,
divim se ovom moru svjetlosti,
zajedno s njima gorim… gorim.

Nema komentara :

Objavi komentar