Kolumne

ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Zdenka Kirin: Trenuci kroz lepezu srca

Oproštaj s mladošću

Pred mojim se očima prostirao prizor zdvojnosti i tuge, kao da se tjeskobnost iz mog srca i duše prelila na ulice jesenjeg dana. Teški, olovni oblaci zauzeli su nebo i tamom svojom obgrlili ogoljele grane drveća. Sjevnula je munja i počela je padati gusta i krupna kiša. Začuh jecaj u kišnim kapima, kao da su se suze izlile iz vrča bezdana i padale u grmljavini koja je muklo odzvanjala u mojim grudima i presvlačila me pramenjem osjetilnog govorenja. Čuh molbu iz golih grana uprtih k nebu da im povrati nježno lišće. Zadrhtala sam od strepnje i klonula na prozorsku dasku. Krv je u meni uzavrela i jaukala. Tresla me je rasprsla misao žalosti i rasparala pogled kroz šumno očajanje. Nije nam bilo pomoći! Vjetar je bezobzirno i snažno slamao grane.
Činilo se da se stablo savija do zemlje i puca. Pomislih da će ga iščupati iz korijena i mahinalno pružih ruku u zrak da ga spasim od podivljale snage vjetra. Uzalud. Bila sam bespomoćna. Zjenice raširene od užasa samo su zurile u strahotu, a ruka je ostala visjeti u zraku na kiši, vjetru i studeni. Srce se smrzavalo. Prekrili su me vapaji, suze, groznica i jad s pogledom privijenim uz siluetu. Moja je Mladost odlazila i nezadrživo tonula k utrnuću. A nije se ni osvrnula na moju patnju, molbu i zov. Samo je zamakla u strgnuto ruho cvrkutavog sunca. Više nije bilo proljeća, smijeha i pjeva ptica! Ja i moja Mladost rastali smo se zauvijek, bez poljupca. Oluja se isto tako okrutno i snažno obrušila na djevojčicu nježnih godina. U prstima mi i danas zadrhti pero kad pomislim na brodolom iz kojeg sam se probudila nemoćna i jadna s gorkim i teškim okusom suza. Beskrajno more slanih suza poteklo je iz mojih očiju i potapalo me. Prometna nesreća odvela je djevojčicu u dugu komu i gurnula je u procjep između života i smrti. Imala je vrlo malo šanse da preživi agoniju. Tanka nit u dahu života drhtala je i pucala odliječući u zrak pa se opet vraćala i spajala u kucaj srca. Takvo stanje trajalo je danima i tjednima. A ipak, imala sam sreće. Ljubav je pokazala svoje lijepo lice. Spasili su me iz srca oluje. Milost Božja je progovorila po liječnicima i medicinskim sestrama, tim anđelima čuvarima na zemlji, s osmijehom na licu.

Zamršena je to, dramatična i burna priča u svom sadržaju punom obrata. Kad sam se probudila iz kome, ja više nisam bila Ja, ona sretna i poletna djevojčica. Spoznaja vlastite slomljenosti, neopisiv je doživljaj užasa i spada u osjetilnu nevjericu koja vrlo polagano prokapljava u svijest. Morala sam prihvatiti nemilosnu istinu i odlučiti živjeti s posljedicama tragedije. A to je doista ono najteže. Plakala sam i zatvarala oči u očaj i bjeg od sebe, ali činjenice nisam mogla promijeniti. Moja strgnuta i rasplinuta Mladost preselila se u nemoćno, meni strano biće. A sudbina je odlučila i prisilila nas da ostanemo zajedno živjeti i prilagođavati se jedna drugoj kroz suočavanje s realitetom. Život nije pošten, niti pravedan, niti lagan, odzvanjala je tužaljka u mislima nesretne djevojčice. Pa ipak, iz mog bolnog oproštaja s Mladošću, iz jesenjeg dana, zbudio se prkos skriven u snazi slabosti. Silno sam željela povratak u radost života među prijatelje. Na neki čudan način miješalo se uvelo lišće nemoćnog tijela s nježnim zelenilom proljeća. Još i danas me zapljuskuje to stapanje, proplitanje, šuštanje, prosjajivanje, šaputanje, treperenje i nicanje. To su bile moje misli, osjećaji, srce, duša i oči kad se život počeo obnavljati nadom i uvjerenjem da je moguće pobijediti paralizu i nijemost. Osoba s invaliditetom u meni odvažila se započeti bitku s nemoćnošću. Skupila je ono preostalo granje s uvelim lišćem koje je strgnuo vjetar s krošnje drveta Mladosti i naprtila ga na svoja pleća pa ga ponijela na razrovan, neizvjestan i dug put. Tako ga ja, još i danas, nosim dalje kroz vijugave i zamršene ulice života i spajam krhotine duše i tijela. To je breme moje sudbine, moja čaša s gorkim kapljama koje ispijam, moje karte kojima igram partiju života iz dana u dan kako god mogu i kako znam. Moja sjećanja i danas se napajaju na onom čudesnom izvoru stvarnog doživljaja po kojemu pogled i korak u budućnost razgovaraju na stazi uspona kroz svagdan: "O Bože, i nemoguće je moguće!" odzvanja kliktaj moje radosti s prvog velikog uspjeha na putu rehabilitacije. Moja stopala dodirnula su tlo. Tim trenutkom, lelujavim časkom uspravnosti, zadobila sam snagu vjere i vidjela put svjetlosti koji je ljeskao u suzama sreće. Krenula sam prema tim iskrama nade i počela sam sudjelovati u borbi za korak i riječ. Ne razumijem sasvim tu simbiozu djevojčice i osobe s invaliditetom, ali ona je stvorena i postoji u meni kao neuhvatljiv, neopipljiv i neprotumačiv osjećaj. Polet i tjeskoba miješaju se, prepliću i dišu u meni. Nosim križ, breme patnje i bljeskove zanosa, i suočavam se s istinom na pločniku života. Svladavam teškoće, nevolje i brige. Crta tragičnosti s jaucima i pogled u vedrinu s osmijesima neprestano biju boj kroz svakidašnje događaje. Stranice knjige bezbrižja ispisala je prošlost, koja sam u stvari, Ja u korijenu i rascvaloj krošnji bujne Mladosti. Olujni vjetar nije uspio iščupati drvo iz zemlje iako je k njoj savijao grane i trgao lišće. Oluja nije uspjela potopiti djevojčicu, a osoba s invaliditetom je započela bitku s nemoćnošću. Iz rascjepljenog i ranjenog korijena izbila je biljčica. Tako sam se vratila u dijete koje će opet morati svladavati puzanje, uspravljanje, koračanje, učiti govor, pisanje i još mnogo toga. Čudesni su putovi Gospodnji kad te okruže anđeli čuvari u dobrim ljudima i povedu te put rasta. Život mi je pružio šansu da se dokazujem u plamičku koji može grijati, cvasti i voljeti. Na takav duhovni način, ja i moja Mladost, ostale smo povezane i pomirene u srcu. Zamršena je to priča, mučna i lijepa sudbina, u neprestanom preobražaju. Ja i moja Mladost smo dva bića u istom tijelu. Privlačimo se i odbijamo, volimo i mučimo jedna drugu. Zapljuskuju nas razočaranja i oduševljenja. Život je naprosto takav ovdje na zemlji. Milostan i nemilostan, neprotumačiv i neuhvatljiv tijek raznolikog događanja s nepredvidljivim posljedicama i doživljajima koji prate i zasipavaju svagdanji hod. "Daj mi, Bože, snage, strpljivosti i nadahnuća da se mogu nositi sa svojim bolima i teškoćama" misao je moje molitve. Pronalazim trenutke radosti i posvećujem se kreaciji s bisernom kapljom ljepote u zjenici i pišem pjesme na dar:

Cvijetić u travi ostavlja mi osmijeh, blistaj nježnosti u duši. Radujem se susretu i privijam se raskošnom jutru kao dijete svako koje trči osvojiti dugu.

Suza u oblaku teškom ostavlja mi plač, mutne oči u pogledu. Tonem u susretu i suprotstavljam se jecaju kao dijete svako koje se boji grmljavine i mraka.

Sklapam oči snu i otvaram ih svitanju. Često se izgubim u zanosnom preljevu rose na travki i razmičem velove tajanstvenog treperenja u zraku i sakrijem dragulj u bilo srca s romansom prekrasnog proljeća. Zagledam se i dodirujem odsjaje dok se ne prenem iz intenzivnog mirisa u doživljaju ljepote. I nasmijem se cvjetiću koji je ostavio mirisan poljubac na mojim usnama. Divim se savršenstvu krunice u njegovim svilenm laticama. Nebeski sjaj uresuje i tka savršen sklad i bogatstvo živog svijeta u pokretu. Hvatam se za novi val zvuka u cvrkutu i struni u srcu, oslušnem pramen zanosa i pridružujem se doručku sa skladateljem koji osjeća glazbu u živom titraju i pretapanju boja i pretvara daljinu snoviđenja u veličanstvene melodije bliskosti. Uživam u igri slapa i vodoskoka privijena žuboru nota. Plješćem tom geniju uglazbljivanja slutnje i odgovoram oduševljenjem u osmijehu. Željela sam, ali nisam mu se usudila prići. Poslije mi je žao. Nesigurna sam i neodlučna. Djevojčica je u svojoj nedužnoj razigranosti bila odvažna, ali ta djevojčica u meni nosi iskustvo prerano odrasle i ranjene osobe. Ožiljci koje nosim stavljaju me u skupinu nevidljivih ljudi u društvu. "Invaliditet nije moj identitet!" uzalud vičem i pišem. Predrasude su duboko ukorijenjene u svijest ljudi. Samopoštovanje ne pomaže puno da se razbije diskriminacija, ponižavanje, ismijavanje, ignoracija, prezir ili vrijeđanje. Ljudska prava nikada nisu oživotvorena. Drugi i drugačiji potisnuti su na rub društva. Plaši me današnja bezobzirna trka za profitom i bogatstvom koja širi nasilje i gradi kulu nerazumijevanja, neosjetljivosti i neljudskosti. Nesreća me pretvorila u plašljivo, ali i neustrašivo biće. Mladenački zanos, prkos i radost prepleteni su s dubokom tugom koja me je presvukla patinom trpeljivog mirenja s bolom i tvrdoglavog suprotstavljanja nemoći, bolesti i nepravdama. Velika ljubav i velika tuga sastavni su dio moje nutrine i pečat su moje nove osobnosti koju ja stvaram plešući kroz protitravanja u kazalištu riječi. Gradim svoj unutarnji svijet dijaloga. Misli, riječi, poruke, susreti, šetnje i rastanci utisnuli su svoje tragove na moje lice i ono je postalo crtež išaran brazdama godina. Razmišljam. Želje, snovi i stvarnosti oblikuju tu čudesnu posudu memorije i stremljenja u rast. Moje misli neprestano se kreću, gledaju i osluškuju. U ovom tekstu ja glumim sebe i oživljavam trenutke iz prošlosti. U krošnji mog stabla života šušti lišće istine i mašte, čežnje i ljubavi, poljubaca i šamara, nedoumica, sumnji i spoznaja, suza i smijeha, tuge i sreće. Obilježila me je božica Tragedije i raznježila božica Ljubavi i Ljepote. Podragao me je anđeo Sreće i zavodio sotona Nesreće. Najupornija od svih bila je i ostala Nada, obasjana vedrinom u očima. I ja najviše volim njezinu prisutnost u sebi. Pred njom se ispovijedam iskreno, smatram je osloncem koraku i držim se za njene skutove svjetlosti koja šušti, izvire, leluja i žubori tu, u mojim njedrima.

Vraćam se po tragovima sjećanja i šetam prostranstvom pogleda po rascvalim travnjacima i zamatam se u opojnu dragost. Mladost me potiče i poziva na iskorak u ostvarivanje želja. Moja je Mladost neustrašiva! Na njenim obrazima svjetlucaju zlatni narcisi, a oči trepere pune sreće i smijeha. Mladost se ushićeno penje po širokim i bujnim grudima Planine nadohvat sjajnoj zvijezdi što proviruje iza tamnih oblaka i nadahnjuje svaki trenutak moje pjesme u prostoru srca. Ja se, u osobi s invaliditetom, otvaram titraju čula u sebi i slušam taj umilni glas Njene radosti. I mirišem one sočne naranče koje su bile rijetkost u mom djetinjstvu. Osjećam slatkoću na nepcu i dragam djetinju sreću u srcu. Ta ponovno doživljena ljubav prisnosti redovito mi navlaži oči. Ražalostim se, ali taj ugođaj topline utisnut je i sipi blistajem u duši. Smiju mi se kad se omotam u šareni rubac i polazim u osvajanja daljina. Radoznala sam i želim upoznati, doživjeti, dodirnuti i okusiti svu čaroliju lijepih stvari. Raskošne misli zvone u grudima i nose me na putovanja kroz divne slike krajolika. Žurim se skupljati dragulje radosti. Otpočetka se sve zna o trajanju vremenu. Godine brzo projure. Sreća je krhka biljčica srca. Valja se osmjehnuti svakom danu što sviće i poći udružiti se s ljubavlju i ljepotom. Težim stizati sreću, trsim se postati bolja i širim srce svog nemirnog duha. Pero zamočeno u zlatnu tintu sunca i bistru kaplju potoka s lakoćom ispisuje prisne melodije. Ljubav govori ono najljepše i posebno otvarajući spletove nježnosti. Slikam prostrane ravnice u raskuštranom zelenilu bujnosti i uplićem u nju harmoniju poljskog cvijeća u tisuću rascvalih boja i nijansa. Trčim kao lahor u mislima, a Mladost ne dodiruje travke nego vješa zvonki smijeh o grane raskošnih krošanja gdje ptice cvrkuću i nose moj kristalni glas na krilima u nebo preliveno mekim i mirisnim dahom svitanja.
Oh, kako bijah sretna pod onim nebom Mladosti i bogata u skromnom domu kojeg je ljubav i brižnost roditelja satkala svojoj djeci. Oh, kako me milost obdarila učinivši me sudionicom zajedništva čitave ulice. Čuvam one šetnje po poljima, one pjesme, smijeh i priče, proslave i molitve. Bio je to dvorac sagrađen od oskudice, ali obasjan vedrinom prijateljstva, dobrote i povjerenja. Taj dvorac moje Mladosti je vječan kao i ljubav. U njegovim zidinama ugrađene su mrvice kao svjetlucav pijesak u katedrali. Taj dvorac moje je vrelo svjetlosti koja je prerasla u trajnu ozarenost i živi tu, u mojim njedrima. Pletem vijenac lijepih riječi i ubirem rosne dragulje da mi sjaje u očima. I dijelim to bogatstvo iz svojih pjesama kao svirač na orguljama srca. I nudim te kompozicije osjećaja svim ljudima. Ta svi smo svezani u istu glazbu sunčeva blistaja što odzvanja Svemirom. Gledam odraz lica s nebeskog prostranstva. Svi smo utkani u moć koja obnavlja poljupce rađanja. Nosim svoje lice kroz smfoniju čovječje veličine utkane u Kristovo srce. Spajam prošlost u sadašnjosti. Budućnost sipi sa sata. Mladost je oduševljena i hitra. Ja za njom vučem korake s prtljagom otežalom u duši i u ruci. U daljini ispred mene svjetluca Nada. Čas kao svjetionik rasplamsan, čas kao tek vidljiv žižak dušice. Pišem! Još je noć oko mene. "Bit će jutro", trepće lampa šireći krug svjetla na stolu kao da čita moje misli. Kako da se ne nasmijem tom lakovjernom, umjetnom svjetlu koje ne može shvatiti da ja ne pišem o zemaljskom jutru? U njegovoj svjetlosti, još su uvijek, umiješane sjene tame, mržnje i zla. Božja svjetlost me ozaruje, osnažuje, ohrabruje, nadahnjuje i tješi. Svaka napisana pjesma i svaki učinjen korak klanjaju se Presvetom srcu koje povezuje dobre ljude u prsten radosti da život bude bogat i lijep. Pišem o srcu koje će nadvisiti sve ljudske podlosti. Pišem o dobroti koja će pobijediti zlo. Pišem o želji koja ustrajava paliti svjetiljčicu i usuđujem se govoriti o mladenačkim idealima. Zraka svjetla širi se i ustrajava biti putokaz. Pjesma je minijatura mojih osjećaja. Znam, i ja sam samo pjena na valovima vremena što teče, samo dah sred misli, glas, stopa i sićušna ruka, ali neću stati pisati dok srce kuca. Zaposlena sam i otvaram oči u pogled za zagrljaj:

Najskuplja i najdragocjenija riječ, volim te, sadrži u sebi oduševljenje i sav smisao života kroz dane svitanja u koje si pozvan na gozbu ljubavi. Najskuplja i najdragocjenija riječ, volim te, najljepša je perla u školjci srca, najsjajnija zvijezda u zjenici oka, najmirisnija ruža u vrtu što pupa i cvjeta – djevojčica, djevojka, žena i majka, radost otvara vrata velikoj pjesmi poljupca i sve nas u ovaj dan sunca poziva na festival darivanja osmijeha. Najskuplja i najdragocjenija riječ, volim te, u fontani mog srca protitrava, širim ruke s osmijehom i pozdravljam prijatelja s pjesmom bljeska u čitavoj duši.
A trenuci kroz lepezu srca se njišu i stvaraju zanos i tugu pod satom Neba od jučer u pogledu s koracima upravljenim preko cvjetnog trga do katedrale zvona s molitvom izatkanom iz žive i svemoćne Božje Riječi.

Zdenka Kirin: iz proznopoetskog ciklusa "Zov daljina"

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.