Ivan Luketić | Posljednji zvuk

Zvuk žica...
poput otkucaja srca,
koje zastane na trenutak,
pokuša nešto reći
i nastavi...

I dok zvuk raste,
mi pričamo bez riječi,
lišeni vremena,
prostora i svijeta...

Ostavljamo tragove,
a lica oko nas
pogledima,
pokušavaju doprijeti,
pronaći nas,
bolno nedostojni trenutka
koji ne prestaje...

Naposljetku,
i oni čuju valove
koji dopiru do srca,
dok zatvorenih očiju
trepere s nama.

Nosi ih...
ista strast
koja mami unutra
da uđeš još dublje
stopiš se s njime
i postaneš
zvuk...