Kolumne

subota, 28. siječnja 2017.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Dosadna i bezvezna

Piše: Božana Ćosić
 

Koja je najbezveznija stvar koja može zadesiti dvadesetogodišnju djevojku? Hmm... Definitivno je ta da postane dosadna i sebi i drugima - dosadna u smislu dosade, a ne u smislu naporne osobe. Eh, da. Otkako se sve posložilo, nemam nikakvih neuobičajenih problema, a to (ironično!), život pretvara u dosadu. Čak nemam o čemu razmišljati a da je zabavno ili pak teško. Da, da, nedostaju mi čak i teške misli. Čudno i pomalo smiješno, ali kada ostaneš bez nečega što je bilo sastavnim dijelom tvoga života, nekako ti počne nedostajati. I to je prava, pravcata istina.

Da pojasnim, ne žalim se, ali od dočeka nove godine ništa se u mom životu vrijedno spomena nije dogodilo. Tu smo noć tulumarili, bilo je divno, neopisivo, ali od tada, sve se svelo na povremene izlaske na kavu i druženja u parovima. Pomislila sam da je tu malo problem što radim s Hrvojem. Realno, cijele dane smo zajedno tako da ponekad uopće nemamo potrebu izaći negdje, bilo gdje. I upravo ta činjenica da radimo zajedno veseli me ali i rastužuje u jednakoj mjeri. Ma k vrapcu, što mi znači što se vidimo cijelo radno vrijeme? Apsolutno ništa, jer nikako nije i ne može biti isto. Ipak je u pitanju posao i takva je komunikacija – poslovna, premda, znamo se ponekad naći u ostavi i... znate već što. O ne, ne, ne radimo ništa nemoralno, jer itekako bi sex u tim prilikama bio nemoralan, ali da stignemo blizu sexa, to da. Slagala bih kad bih rekla da mi nikada, primjerice, nije zavukao ruku pod košulju... Ma nije to ništa neobično, čak je i pomalo avanturistički, ali ne želim tako. Ne želim da nam se sastanci svedu na skrivanja u ostavi, razgovore u slobodnim trenucima i tajne migove. Super je to, ali s vremenom dosadi.

Mislila sam da nikada neću izgovoriti naglas, ali nedostaju mi izlasci pogotovo s curama. Nedostaju mi naši razgovori, kukanja, jadikovanja jedan drugoj pa i komentiranja muškaraca.

Dojma sam da mi sve u životu ide prebrzo. Evo, ne znam što bih rekla a da zvuči smisleno. Ispada da mi nedostaju čak i ružni trenuci, da mi nedostaje tip kakav je bio Boris. Pa zar je moguće da je potrebno da te netko ranjava da bi život bio zanimljiv? Zar je moguće da mi nedostaju svađe s dečkom? Zar je moguće da biti sretan znači i upasti u kolotečinu? A možda je cijela stvar u meni. Možda ja još ne znam i ne mogu zrelo i posve svjesno razmišljati. Dvadeset godina je puno i malo. Puno je jer se u tim godinama čovjek na neki način mora uhvatiti stvarnosti oko sebe i odlučiti što želi u životu. To su godine kada, ako kao u mom slučaju ne studirate, morate naći posao i uozbiljiti se. A opet je dvadeset godina malo da bi osoba mogla reći da je zrela i iskusna. Još je mnogo toga neiskušanog, neisprobanog i neproživljenog. Još je mnogo toga ispred mene. Tek sam na početku svog životnog puta. I sve mi je shvatljivo i normalno, pa i ova razmišljanja. Ali, ajme, ne želim biti dosadna i bezvezna, ne još. Još je prerano za takvo što.

Nema komentara :

Objavi komentar