Suvad Alagić

KUĆA BEZ LASTAVICA 2

Ja to ljeto mogu prećutati na hiljadu načina
a  izreći samo na jedan.
Kuća ti je bila pokraj puta. Uz kuću natkrivena veranda.
I kanta za zalijevanje cvijeća u ćošku.
Na zadimljenom rogu lastavičje gnijezdo.
Te godine lastavice nisam viđao.

Noći su bile pune mirne požude.
Mjesec je na nebu visio poput neona.
Na zemlji su kao naručeni cvrčali cvrčci.
Sjena od jabuke bila nam je odjeća.
Od verande do sobe išli smo kao hipnotizirani.
Nismo palili svjetlo. Tek ponekad gorjela je svijeća.

Tvoja želja da se podaš bila je prepoznatljiva.
Kao kašalj. Kao ljubav. Kao siromaštvo.
Nije se mogla sakriti.
Ulazili smo u kuću bez riječi.
Vođeni sobom. I svojom požudom.
Krevet je uvijek  bio raspremljen.

Osjećao sam  se nekako čudno.
Kao da me netko gledao kroz prozor.
Ti si uvijek bila zaokupljena sobom.
Krotka kao životinja. Topla. Podatna.
Bez talenta. Bez smisla. Onakva kakva si.
Tvoja nakana obično se javljala oko ponoći.

Ja bih se tu zaticao slučajno. Nepripremljen. Nesređen.
Zaokupljen sitnicama. Tražio sam iskru u tvojim očima.
Ta noć se može prećutati na hiljadu načina.
A izreći samo na jedan. Ja po svom starom dobrom običaju.
Opet prećutkujem. Te godine lastavice nisam vidio.
A lastavice smo bili mi. Tek sad ćutim to u sebi.