Stanka Gjurić | Štakor

Nemoguće vrijeme
u kojem nema odabira.
Uzimaš ili ne,
nitko te ne pita što želiš,
ni je li dovoljno ono što primiš.
Nitko te ne čeka,
nitko te ne treba,
niti je potrebno;
nema vremena,
niti za samilost,
niti za obzire,
ti si štakor.
I ti.
Svi te uvjeravaju,
budi uvjeren,
ništa te istrijebiti,
iskorijeniti ne može.

Nina Vukadin | Noćni vlak

Stojim na peronu.

Bez broja.

Vlak kasni.

Svi čekamo.

U ovom današnjem svijetu ,

sve kasni , sve kao da se vrti u krug.

Vlak pristaje. Bez broja.

Komešanje nastaje,

svi se međusobno požuruju i guraju.

Da što prije sjednu,zauzmu mjesto.

A ja nijemo zurim,

Nisam umorna.

Ne žurim nigdje jer nemam gdje stići .

Okružena ljudima ,ali nikoga ne primjećujem niti čujem .

Sjednem u vagon i utonem u misli.

Gledajući kroz prozor.

u vremenu bez kraja,

u vremenu praznom i ja sam prazna.

Svi se žure da napuste stanicu,

Da uđu u taj vlak .

Meni je svejedno,

Jer gdje god da dođem

Vidim tu istu napuštenu stanicu.

Putnici se i dalje guraju ,

samo da što prije uđu u taj vlak.

Oni su uvjereni i kao malo dijete naivni da će negdje da pobjegnu od nje 

Napuštene stanice

A ni sami ne znaju da je nose u sebi.

Ja to znam.

Ma da bi bilo bolje da ne znam.

Ti lazni osmijesi,

Odaju ih!

Uvijek negdje žure,

A ni sebi još nisu došli.

Mozda ne znaju

Ili se boje .

Od straha je teško pobjeći,

I radosno sebi doći.

A ovaj bijeli pokrivač što nas okružuje.

To su njihove emocije.

Neotkrivene stoje.

Čekaju na njih.

Nisu ih oni još otkrili.

Iako su prisutne.

Oni ih ni ne primjećuju,

jer su kao programirani,

čekaju, uvijek nešto čekaju.

Darija Žilić | Bjelina

Na fb stranici jednog portala može se uživo pratiti šetnja Sarajevom. Centrom grada, najčešće. Danas je pao snijeg, krovovi kuća i džamija su bijeli, a na tlu, tamo u središtu i sad je puno ptica koje čekaju hranu. Šeću po tlu, kao da prose, uopće ne lete. Gegaju se ko pingvini. Sjetila sam se dokumentarnog filma o seobi pingvina koji se kreću u velikim grupama, griju tijela jedno drugom, a posvud je bijelina u tom filmu sporom, kao što je sporo odvaljivanje ledene sante, njeno otapanje. Bijelo je u dugim hodnicima ambulanti koje čekaju bolesnike, mjere se njihova tijela na ulazu. Had je blizu. I djeca su umorna od tih traganja za bijelim ekranom s kojeg nestaju zadaće, i ostaju slova za igru, za kretanje robota koji se spuštaju do Sjevernog pola. I bjelina tih dnevnih papira u koje je tijelo zamotalo svoje briseve, bliješti kao da je uzavreli kamen stvaranja. Misli kruže, jedna se u drugu zabijaju, glas čuvam, da bih uvečer mogla još zatvoriti okna koja su već dobila fleku kiše koja često pada, umjesto snijega, grada...I prije sna te nazvati.

Milan Frčko | Maškare

Vu veljačo celo živlenje stane
i nema te maske koja baš se skrije.
Zmusikanec grunta kak da se vmije
a tat i pri spovedi nekaj fkradne.

Frentaru se vređa posla prijeti
a cingeri ti te čas preletijo.
Gda cokli dišečo kožo zgubijo
ni cigan ih ne če na noge deti.

Cinkuš stari copernici šepeče:
"Ti si se prek dosti gizdavo držala.
a ve bi dala se, da te sluša nešče.

Morti se boš maškarama zdopala.
Naj se žalostiti. Se je spodi maske.
I črknja dojde na svoje, gda reč vgasne."

Luka Tomić | Utočište

Golemi tornjevi nespokoja

očevi mojih zidina svojim zagrljajem

formiraju za mene utočište

mrzim ovaj rov koji krije tvoje lice

nije to mjesto nepovredive sigurnosti

ni slatka sloboda volje

al' jeste moja smrtno ukočena istina

Bezbroj rđavih kočnica vrište u meni

a neznatna je snaga ruke srca da ih utiša

kao val bijelog mora u tetrapaku mlijeka

Trebam saveznika, suputnika po stazama svijeta

koji kao i ja, u jednom trenu motri kap mora

a u drugome od šarenog omota bombona

 gradi papirnate brodove

jer uviđa da su u kapi mora

dvije suprotne obale nezasluženo udaljene

trebam te voljena, smiona

da te zaljubljeno gledam dok konačnim bojama

najtočnije oslikavaš šarm svega van vremena

Ako je strepnja povezana s tijelom

tom najvećom plimom što se povlači u gnijezdo plavetnila

tada strepim zbog našeg rastanka, a ne rastanka sa sobom 

Utočišta svejedno bole, u njima se obolijeva polagano

nekim puževim hodom,sporim trčanjem sunca po horizontu

al' bolest bola ipak neumitno stiže

Nalik pomućenoj vodi u kapaljci

odmjereno me udara moj put na kojem me nema

i kad me nema,voljena shvati me

kao dušu svakog zvuka koji utočište traži

u tamnoj špilji tvoga uha

neka utočišta zaista pružaju zaklon

i kad izađem na otvoren dlan ljeta

jer si me očuvala u ruhu vedrog duha

ljubav će potpisati sve moje riječi, moja djela