Darija Žilić | Bjelina

Na fb stranici jednog portala može se uživo pratiti šetnja Sarajevom. Centrom grada, najčešće. Danas je pao snijeg, krovovi kuća i džamija su bijeli, a na tlu, tamo u središtu i sad je puno ptica koje čekaju hranu. Šeću po tlu, kao da prose, uopće ne lete. Gegaju se ko pingvini. Sjetila sam se dokumentarnog filma o seobi pingvina koji se kreću u velikim grupama, griju tijela jedno drugom, a posvud je bijelina u tom filmu sporom, kao što je sporo odvaljivanje ledene sante, njeno otapanje. Bijelo je u dugim hodnicima ambulanti koje čekaju bolesnike, mjere se njihova tijela na ulazu. Had je blizu. I djeca su umorna od tih traganja za bijelim ekranom s kojeg nestaju zadaće, i ostaju slova za igru, za kretanje robota koji se spuštaju do Sjevernog pola. I bjelina tih dnevnih papira u koje je tijelo zamotalo svoje briseve, bliješti kao da je uzavreli kamen stvaranja. Misli kruže, jedna se u drugu zabijaju, glas čuvam, da bih uvečer mogla još zatvoriti okna koja su već dobila fleku kiše koja često pada, umjesto snijega, grada...I prije sna te nazvati.