Stojim na peronu.
Bez broja.
Vlak kasni.
Svi čekamo.
U ovom današnjem svijetu ,
sve kasni , sve kao da se vrti u krug.
Vlak pristaje. Bez broja.
Komešanje nastaje,
svi se međusobno požuruju i guraju.
Da što prije sjednu,zauzmu mjesto.
A ja nijemo zurim,
Nisam umorna.
Ne žurim nigdje jer nemam gdje stići .
Okružena ljudima ,ali nikoga ne primjećujem niti čujem .
Sjednem u vagon i utonem u misli.
Gledajući kroz prozor.
u vremenu bez kraja,
u vremenu praznom i ja sam prazna.
Svi se žure da napuste stanicu,
Da uđu u taj vlak .
Meni je svejedno,
Jer gdje god da dođem
Vidim tu istu napuštenu stanicu.
Putnici se i dalje guraju ,
samo da što prije uđu u taj vlak.
Oni su uvjereni i kao malo dijete naivni da će negdje da pobjegnu od nje
Napuštene stanice
A ni sami ne znaju da je nose u sebi.
Ja to znam.
Ma da bi bilo bolje da ne znam.
Ti lazni osmijesi,
Odaju ih!
Uvijek negdje žure,
A ni sebi još nisu došli.
Mozda ne znaju
Ili se boje .
Od straha je teško pobjeći,
I radosno sebi doći.
A ovaj bijeli pokrivač što nas okružuje.
To su njihove emocije.
Neotkrivene stoje.
Čekaju na njih.
Nisu ih oni još otkrili.
Iako su prisutne.
Oni ih ni ne primjećuju,
jer su kao programirani,
čekaju, uvijek nešto čekaju.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.