Ivo Mijo Andrić | Sonetna zvijezda ženi

Ivki 

1.

Opijam se maglom koja pelud topi

U vrtu gdje rastu plavi ružmarini

Dok umorno čelo hladna kiša škropi

Koraci se tvoji gase u daljini.

Na stolu me slika podsjeća na dane

Kada smo maštali o domu i djeci

Vi ste na okupu a ja liječim rane

U duši još zvone topovski odjeci.

Sarajevo nije ono što je bilo

Prije nego što je rođena opsada

Zapletena mrežom straha i užasa

Svjetlo se u oku s praskom ugasilo

Na ranjenom licu začuđenog grada

U čijem je grlu ponestalo glasa.

 2.

U čijem je grlu ponestalo glasa

Za krik koji ledi kapi u žilama

I sve naše nade u mogućnost spasa

Zatvara u prostor gdje caruje tama.

S mislima o smrti rađala se zora

Želju za životom palio je dan

Ali noć je duga ko olovna mora

U zagrljaj strepnje odnosila san.

Teško mi je bilo bez najdražih bića

Koja su patila na dva kraja svijeta

Vjerovati u mir ili u slobodu

Tek okrajci nade otpalih listića

Sanjali su ružu koja kradom cvjeta

Negdje u visini na nebeskom svodu.

3.

Negdje u visini na nebeskom svodu

Sunčevi su zraci runili toplinu

Što se pretakala u izvorsku vodu

Odnoseći našu nadu u dubinu.

Za svečanost žeđi skupljali smo kapi

Sretno zalutale u barutna usta

Prkoseći gladi što vulkanski zjapi 

Ko zemlja bez kiše spržena i pusta. 

Kidali smo travke gorke i kisele

Žvakali ih slasno suhe i sirove

E da bi životu zatvorili vrata

Da nas ne napusti u obliku strijele

Što je odapeta iz zbilje u snove

U suludo vrijeme rasapa i rata.

 4.

U suludo vrijeme rasapa i rata

Kad se ljubav mržnji strašno zamjerila

Zbog oštrog mirisa proljetnoga cvata

U kome se njena vatra ugasila.

Grad je kao Etna u vrijeme buđenja

Obasjavan gustim plamenom i dimom

Zagledan očima praznim od čuđenja

Sleđen do kostiju nepoćudnom zimom.

U obruču gladi, straha i panike

Čekali smo goste sa drugih planeta

Koji su nosili od Boga poruke 

Oko nas su strašne promicale slike

Obnažene majke bez prvog djeteta

Kojoj su dželati polomili ruke.

 5.

Kojoj su dželati polomili ruke

Sijući sjeme natopljeno grijehom

I gaseći bolne majčine jauke

Divljačkim kricima i luđačkim smijehom.

Trošili smo život po zakonu smrti

Nagriženi sumnjom u mogućnost spasa

Bogati u vjeri u nevjeri škrti

Sa snom o glasniku koji nema glasa.

U odbljesku želje vidio sam tebe

Rascvjetana ženo na devetom nebu

Kako skupljaš zvijezde za moje zjenice.

I danas mi srce od samoće zebe

Čekajući da mi nahraniš potrebu

Ljubavlju što klija u zrnu pšenice.

 

Ivan Meroveus | Catch 22

Vrijeme skrito od cvatnje i pupova

ovo zakašnjelo buđenje

i ta napeta opna iznad ambisa

to elementarno stanje nemira

što sada pulsira

kada smo prepušteni

davno donešenim odlukama

i zaboravljeni

postavljeni na stand-by iz nekog razloga

i ovo vrijeme prepuno

grafova zaraženih i cijepljenih

ovo vrijeme otkazanih letova

i sve što se događalo

i sve što se nije nikad odigralo

sve skupa je nepodnošljivo

a saznanje još groznije –

podnositi se mora –

unedogled to više je neizdržljivije

Oleg Antonić | Nemam trun za prigovor

Gdje je sustav smȁndrljān,

srȃm rastrlja kòtrljan.

Ljȕljka li se ljubljen kralj,

hrȃm razdrlji govnòvālj.

Čȋn kad sprčka dragùljār,

grȃmē krca balègār.

Hladnokrvno prati slijed

mrȁmōrnī svat kȁkojed.

Dobrim tekom obilat,

sprȁm trȍske bi drȅkomlat.

Nutka li mu mali prst,

k ràmsteku će srȁćkobrst.

Forsira da čmar je čist

gramziv drznik izmètist.

Okolo dok mlate golf,

drȁmu smlavi Mister Wolf.

Svoj truleži bahat grof,

trȁm je svijeta sȁprotrōf.

Svijesti gdje se krijesi trag,

krámu pegla kopròfāg.

Glatkom tijeku korìfej,

prȃm nam glanca skaràbej.

Nemam trun za prigovor:

sramnom smradu - strpljiv stvor.