Zrinka Vidović | Drugih devet mjeseci

I u boli se gnijezdi ljubav.
I u muku pjevaju ptice.
I bez suza se plače.
I bez želje se budi i liježe.
I na proljeće se vene.
I nigdje nema tog mjesta
gdje su rekli da si otišla.

Mjesto smo mi.

Mi smo se sklonile
s te ceste otrčale u šumu, bose

 i grlimo se gdje nas nitko ne vidi.

I kad sam vidljiva — nema me.
I kad te nema — tu si.

Čuvajmo se za dane koji dolaze.
Grlimo se za vrijeme koje prijeti.

Ostani u meni. Ništa nam više ne mogu.

Mama

Zrinka Vidović | Oluje

Ljeto, u kojem je Luce imala nekih osam godina, donijelo je nezapamćenu oluju u naš grad.

U subotnje jutro krenule smo na mali trg u centru. Na njemu su bile tri sjajne stvari: Lucina omiljena prodavaonica slatkiša, kafić s dobrom kavom za mene i duboki hlad u kojem se Sjenka mogla potpuno izgubiti — što je, naravno, njoj bilo jako zabavno.
Nadala se da ćemo se zapitati: pa gdje je Sjenka?
Ali je zaboravila da će Luce biti zabavljena čokoladnim jajem s igračkom Spužva Boba. E, s tim se niti Sjenka nije mogla mjeriti.
Sjedile smo za stolom, a Sjenka je nestrpljivo sjedila u dubokom hladu, stišćući rukice od uzbuđenja, čekajući trenutak kad ćemo je početi tražiti.
Najednom, niotkud, nadvilo se nad nama najcrnije ljetno nebo.

Prolomilo se valjda dvadeset gromova i srušio se na nas strašan pljusak.

Zgrabila sam Lucu za ruku.
Luce je za ruku zgrabila Sjenku, koja je već bila potpuno prozirna od kiše, i krenule smo trčati.
Kroz rijeke koje su se slijevale niz ulice, uzvodno, prema kući.
„Mama, ako mi Spužva Bob ispadne, neće mu ništa biti, jel’ tako? On je spužva. Živi pod morem?“
Ljudi su se bezglavo sklanjali gdje su stigli, a mi nismo stigle daleko.

Sklonile smo se ispod jednog volta, s još desetak njih.

Lucu i Sjenku sklonila sam iza sebe.
Bile su potpuno mokre.
Naša kuća bila je tako blizu, a tako nedostižna, dok je grad postajao slap koji teče prema moru.
„Luce, plašiš li se? Je li ti hladno?“
„Ne, mama. Ovo je zabavno!“
Ubrzo nam sklonište više ne pomaže. Kiša sada pada ukoso i moramo pokušati dalje.
Uzimam Lucu u ruke.

Sjenka me drži oko vrata i vijori iza nas.

Gazim s njima kroz duboku, mutnu vodu i držim je visoko iznad.
Čvrsto me grli, smije se i viče:
„Mama, trči, mama!“
Ni ne znam kako smo došle do ulaza u zgradu.
Sjenka je odmjerila dvorište s mojih ramena i viknula:
„Meni treba luftić ako ću ovdje spavati!“
Stižemo kući.
Napokon otvaramo vrata — a doma su svi prozori ostali otvoreni.

Mokre zavjese cijede se niz zidove. Hladno je.

Ali doma smo.
Svlačimo mokru odjeću, zatvaramo prozore, zamatamo se u ručnike. Sušimo kosu.
Sjenka leluja na toplom zraku i glasno se smije.
(Spužvu Boba ne sušimo. On živi pod morem, znaš.)

Najednom, utihne sve.

Kroz mokru zavjesu sunce obasja nas tri.

.

Takvo neočekivano sunce nikad ne zaboraviš.
Razgrne ti oblake i čuješ opet smijeh kako putuje kroz vrijeme, kroz dane, kroz godine, dok te ne sustigne u nekoj novoj, baš strašnoj oluji. Kao ovoj mojoj.

Pamtim ga i sad — zlatni trag na Lucinoj kosi i njezin glas dok sa Sjenkom pleše u krug oko mene... na suncu…

Ilustracije su originalan rad akademskog slikara M.Čulića.

Zrinka Vidović | Sveta Luce

Meni je, kad sam bila mala, sveta Luce bila sve.

Ne radi poklona — pokloni od svete Luce nikad nisu bili najbolji.

Najbolje poklone nosio je mali Isus, na Badnjak.

Jedne godine, nakon silnih večeri klečanja i molitvi potajno u sobi bake Ade, dočekao me pod borom crno-bijeli mačak.

S tim se poklonom ništa i nitko nije mogao mjeriti — mislila sam s osam godina.

Ali sveta Luce imala je jednu nevjerojatno strašnu priču za moju dječju maštu:

kažu da ona nosi oči na tanjuriću.

Zamisli — svoje oči.

I svejedno te nađe, iako zaspiš čekajući je.

Ujutro je čarapa (tatina, broj četrdeset tri, najveća koju imaš) puna slatkiša, a na dnu je uvijek naranča.

Sad se vjerojatno čudiš kako naranča može biti poklon, ali nama je bila. Bila su to druga vremena. Sitnice su bile pokloni.

Sveta Luce bila je strašna i divna u isto vrijeme.

Zato sam znala da će ona biti Luce.

Od prvog dana.

Neka je došla na svijet na svetog Nikolu.

I bilo je divno i strašno — u isto vrijeme.

Za svetu Lucu vješala je najveću bijelo-zlatnu čizmicu.

Ujutro bi je našla otežalu, punu poklona boljih od naranče.

Neke će stvari u mom životu ostati vječne.

Meni će sveta Luce, zbog moje, uvijek biti sve.

Neke su se stvari ipak promijenile.

Moja je Luce sustigla malog Isusa i ostavila mi crno-bijelog mačka.

A ja ću se i dalje nadati da ću se probuditi i ugledati je u mraku, u sobi.

Ne onu koja nosi poklone —

nego onu koja je bila najbolji poklon ikad.

Zrinka Vidović | Sjenka

Zrinka Vidović | Sjenka

 
Za Lucu, najvrjednije što sam imala, od mame

SJENKA

U dvorištu iza moje kuće živjela je malena Sjenka

Nije to bilo neko naročito lijepo dvorište, ništa bajkovito, vjeruj mi.

Poneki grm, odložene stvari što su drugi stanari zaboravili baciti, jedna crno-bijela maca (rekla bih da je mačak, iako neobično mali), niti jednog stabla pod koje bi se dalo skriti od sunca ili kiše (imaš pravo, ne smiješ pod stablo kada kiši)...i Sjenka.

Oprosti, zaboravila sam ti reći tko sam ja.

Ja sam Lucina mama. A Sjenka, ona je Lucina pratnja.

Mi smo često išle svugdje, Luce i ja. Negdje nevoljko (rano ujutro u vrtić ili kasnije, školu), negdje veselo (na rođendan, igru, kupovinu ili u kino), negdje poprilično bezrazložno očajavajući - Luce, mada ni meni nije bilo svejedno - k doktoru, recimo.

I kako bismo zagazile na kućni prag, Sjenka bi se zalijepila za Lucine nogice i mi bismo krenule niz ulicu tužne, sretne ili zabrinute.

Ali s rukom u ruci. I Sjenkom na cipelama.

Ti naravno nemaš pojma kako je Sjenka izgledala!

Bila je mršava i duguljasta, imala je tanke duge nogice, tanke duge ručice, tanku dugu kosicu, velike crne okice i najveći osmijeh.

Vjeruj mi, ne znam kako, ali Sjenka se uvijek smijala.

Možda je znala da će sve biti u redu.

Luce je Sjenku uvijek vodila sa sobom. Prvi put kad smo je ugledale pomislile smo da se Luci iz nogavice vuče zaostala čarapa za nama. Ali kad smo bolje pogledale bilo je sasvim jasno da nas netko gleda i široko se smije.

Misliš da se Luce preplašila Sjenke? Pa da, to bi bilo sasvim prirodno.

Ali Luce nije bila takva. Ako se i uplašila (stisak ruke je postao čvršći, sad kada bolje razmislim), osjetila je da Sjenka samo želi s nama u šetnju.

U parku bi Luce čučnula, a malena Sjenka bi legla ispred nje i dijelile bi igračke i igre.

Čekala bi je ispred vrtića, a kasnije i škole, pa bi nas pratila do kuće.

I znaš što? I Sjenka je imala školsku torbu. I njena je bila veća od nje. I njenu sam nosila ja, a njih dvije su skakale ispred mene prema kući.

Nekada bi Sjenka i prespavala kod nas.

Kada bi Luce ružno sanjala i plakala, ja bih dotrčala u sobu i upalila svjetlo.

Luce bi sjedila na krevetu, a Sjenka na zidu.