Zrinka Vidović | Sjenka, Prvi dio

 
Za Lucu, najvrjednije što sam imala, od mame

SJENKA

U dvorištu iza moje kuće živjela je malena Sjenka

Nije to bilo neko naročito lijepo dvorište, ništa bajkovito, vjeruj mi.

Poneki grm, odložene stvari što su drugi stanari zaboravili baciti, jedna crno-bijela maca (rekla bih da je mačak, iako neobično mali), niti jednog stabla pod koje bi se dalo skriti od sunca ili kiše (imaš pravo, ne smiješ pod stablo kada kiši)...i Sjenka.

Oprosti, zaboravila sam ti reći tko sam ja.

Ja sam Lucina mama. A Sjenka, ona je Lucina pratnja.

Mi smo često išle svugdje, Luce i ja. Negdje nevoljko (rano ujutro u vrtić ili kasnije, školu), negdje veselo (na rođendan, igru, kupovinu ili u kino), negdje poprilično bezrazložno očajavajući - Luce, mada ni meni nije bilo svejedno - k doktoru, recimo.

I kako bismo zagazile na kućni prag, Sjenka bi se zalijepila za Lucine nogice i mi bismo krenule niz ulicu tužne, sretne ili zabrinute.

Ali s rukom u ruci. I Sjenkom na cipelama.

Ti naravno nemaš pojma kako je Sjenka izgledala!

Bila je mršava i duguljasta, imala je tanke duge nogice, tanke duge ručice, tanku dugu kosicu, velike crne okice i najveći osmijeh.

Vjeruj mi, ne znam kako, ali Sjenka se uvijek smijala.

Možda je znala da će sve biti u redu.

Luce je Sjenku uvijek vodila sa sobom. Prvi put kad smo je ugledale pomislile smo da se Luci iz nogavice vuče zaostala čarapa za nama. Ali kad smo bolje pogledale bilo je sasvim jasno da nas netko gleda i široko se smije.

Misliš da se Luce preplašila Sjenke? Pa da, to bi bilo sasvim prirodno.

Ali Luce nije bila takva. Ako se i uplašila (stisak ruke je postao čvršći, sad kada bolje razmislim), osjetila je da Sjenka samo želi s nama u šetnju.

U parku bi Luce čučnula, a malena Sjenka bi legla ispred nje i dijelile bi igračke i igre.

Čekala bi je ispred vrtića, a kasnije i škole, pa bi nas pratila do kuće.

I znaš što? I Sjenka je imala školsku torbu. I njena je bila veća od nje. I njenu sam nosila ja, a njih dvije su skakale ispred mene prema kući.

Nekada bi Sjenka i prespavala kod nas.

Kada bi Luce ružno sanjala i plakala, ja bih dotrčala u sobu i upalila svjetlo.

Luce bi sjedila na krevetu, a Sjenka na zidu.

Čini mi se da je djetinjstvo tako brzo prošlo.

Mislit ćeš da se nije dogodilo ništa vrijedno ove priče. Ali pričekaj.

Ovo je priča o ljubavi.

Luce je poprilično narasla, a Sjenka…ona je ostala malena, možda se tek malo izdužila...

i da, svakako joj je narasla kosa. Ali i dalje je skakutala, trčkarala i kad se Luce brinula, ljutila i nesretno zaljubila Sjenka ju je držala za ruku.

Ja za desnu, Sjenka za lijevu.

Sjećaš se kako sam rekla da je Luce bila poprilično neustrašiva? Zapravo, ona nije odustajala od stvari koje su je plašile.

Tako je otišla prvo u jedan novi grad, a iz tog grada otišla je na jedno beskrajno daleko putovanje.

Ja ne pričam o njenom putovanju, jer previše je stvari ostavila za sobom, tu su svuda po našoj kući, gdjegod zavirim nešto je njeno.

Sjenku je ostavila u onom dvorištu iza kuće.

Jer Sjenka je ostala mala i svakako treba mamu.

Iskreno ću ti reći, na fotografijama koje mi je Luce slala iz novog grada, ja sam uvijek vidjela Sjenku. U odrazu u njenim očima.

Jer Lucine su bile crne i sve se u njima vidjelo.

Ipak sad, kad izađem ponekad (jer više i ne izlazim svaki dan) na mojim cipelama je uvijek ona, korak po korak, mala Sjenka.

Trčkara, skakuće, ispred mene, iza mene..pružam joj ruku, a ona se smije.

I Sjenka sada sjedi na mom zidu kada ružno sanjam i plačem. Stavi mi ručice oko vrata i glavu na rame.

To je moja priča o ljubavi. ______________________________________________________

Priča sadrži, ilustracije, originalan rad akademskog slikara M.Čulića.