Vedrana Pavlak | Čekam

Studeni ove godine nije bio studeni

Ja ove godine nisam  ja.

Čekam

usporena

i još se uvijek hrvam s demonima u kosi

na kazališnim daskama prošlosti

jer još uvijek sanjam o nekom odlasku koji će mi donijeti samo prazninu.

Treba mi praznine

da se mogu ispuniti sobom

da se mogu okrenuti i vidjeti te čisto, prekrivenog narančastim velom rasplesane šume

Čekam.

Udahni.

Izdahni.

Još uvijek pišem o ljetima, o zimama,

Obilježena sam oblacima i vjetrom

Utkana sam u boje proljetne kiše,

u vedro nebo

i sunce.

Mjesečina.

Željela sam imati dva života - jednog da mogu pobjeći do dalekog sjevera i gledati plavetnilo neba sama,

drugog da zauvijek nepomična mogu ostati u tvom zagrljaju drveta koje se nikada ne miče. Samo nekada procvate.

Čekam oluju.

Novo proljeće.

Tugu upakiranu u celofan, s posvetom jer

 te volim mislima,

Volim te rijekama koje teku pod mojim prstima i cijelo vrijeme ti pokušavam

napisati pjesmu.

Nemamo više vremena.

Ti si bio ja u toliko trenutaka da više ne znam tko sam.

Želim ne željeti, želim da bude dovoljno voljeti

jer sve će možda nestati do kraja ove pjesme.