srijeda, 21. studenoga 2018.

Vedrana Pavlak | Čekam



Studeni ove godine nije bio studeni
Ja ove godine nisam  ja.
Čekam
usporena
i još se uvijek hrvam s demonima u kosi
na kazališnim daskama prošlosti
jer još uvijek sanjam o nekom odlasku koji će mi donijeti samo prazninu.
Treba mi praznine
da se mogu ispuniti sobom
da se mogu okrenuti i vidjeti te čisto, prekrivenog narančastim velom rasplesane šume
Čekam.
Udahni.
Izdahni.
Još uvijek pišem o ljetima, o zimama,
Obilježena sam oblacima i vjetrom
Utkana sam u boje proljetne kiše,
u vedro nebo
i sunce.
Mjesečina.
Željela sam imati dva života - jednog da mogu pobjeći do dalekog sjevera i gledati plavetnilo neba sama,
drugog da zauvijek nepomična mogu ostati u tvom zagrljaju drveta koje se nikada ne miče. Samo nekada procvate.
Čekam oluju.
Novo proljeće.
Tugu upakiranu u celofan, s posvetom jer
 te volim mislima,
Volim te rijekama koje teku pod mojim prstima i cijelo vrijeme ti pokušavam
napisati pjesmu.
Nemamo više vremena.
Ti si bio ja u toliko trenutaka da više ne znam tko sam.
Želim ne željeti, želim da bude dovoljno voljeti
jer sve će možda nestati do kraja ove pjesme.

Nema komentara :

Objavi komentar