Kolumne

ponedjeljak, 4. siječnja 2016.

Monika Haraminčić | Julian Barnes: Flaubertova papiga

Možda postoje knjige koje nas negdje čekaju da ih potražimo, nađemo, uzmemo. Možda postoji pravo vrijeme za određenu knjigu. Možda postoje knjige koje po tuđoj preporuci nepravedno odbacimo ni ne pruživši im priliku. Možda postoje one koje smo tražili cijeli život i one koje su savršenstvo našeg shvaćanja književnog stvaralaštva. Sve je to za mene Barnesova „Flaubertova papiga“. Možda mi je predugo trebalo da je otkrijem, možda nikada nije kasno, možda ju prije ne bih prepoznala.
U čitanje „Flaubertove papige“ uplićem sebe. Samo je tako mogu čitati, samo mi tako može značiti. Fascinirao me način da je baš sve po mom ukusu: nekoliko razina radnje, pomalo mistike iz života poznatog pisca isprepleteno sa životnom situacijom ja-pripovjedača.
Flaubertova papiga
Glavnu tematsku nit predstavlja priča o amaterskom proučavatelju književnosti (konkretno Flauberta) koji nakon ženine smrti polazi u potragu za detaljima Flaubertove biografije. Sam se naziva amaterskim. Sviđa mi se to. Uplićem sebe. Tko određuje je li amaterski ili profesionalno? Čime postajemo profesionalci? Diplomom? Titulom? Entuzijazmom? Odvajanjem vremena? Trudom? Znanjem? Ljubavlju? Fascinirano okrećem stranicu i, ni ne primijetivši, prelazim u drugu tematsku nit. To je izvedeno tako spretno da se sada zajedno s glavnim likom bavim proučavanjem Flauberta. Mijenja nam se i žanr. Roman prvo postaje leksikon, zatim biografija da bismo se vratili natrag romanu bogatiji za nekoliko papiga i mnogo dilema. Esejistički se dio knjige bavi pitanjima koje je otvorilo „kopanje“ po Flaubertovoj ostavštini. Zašto nas toliko zanima pisac? Treba li dobar pisac znati kako ne iznositi svoj stav u djelu? Je li moguće ne izraziti svoje mišljenje? Uplićem sebe. Da, zanima me. Zanima me kakav je čovjek bio Flaubert, gdje je pisao, koga je volio, što ga je smetalo. Pomaže li mi to u shvaćanju i analizi njegovih djela? Upisuje li pisac sebe u svoja djela ili uspijeva ostati po strani? Je li ta sposobnost odvajanja sebe od onoga što radiš umjetnost? Jeli to uopće moguće? Jer, „Madame Bovary, to sam ja.“.
"Flaubertova papiga" mi otvara ono što sam cijelo vrijeme tražila: ne nameće gotove odgovore, postavlja pitanja, nudi mogućnosti, tjera me da tražim dalje, analiziram dublje. Ne zaključujem analizu, tek uobličujem jedno moguće čitanje. Dodajem svom imaginarnom popisu knjigu kojoj ću se vraćati u budućim razradama koje me već vesele. Bogatija za duboko unutarnje iskustvo, krećem u potragu za novim papigama, novim idejama, novim čitanjima u koja ću moći uplesti sebe.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.