Monika Haraminčić | Umberto Eco: Nulti broj

Volim Eca jer ne moraš biti doktor filozofije da bi ga razumio. Novi Ecov roman „Nulti broj“ možda nije njegovo najbolje djelo i obujmom je znatno skromnije od romana na koje smo navikli, ali svi obožavatelji njegovog pisma neće ostati razočarani. I u ovom je romanu Eco vjeran sebi i dosljedan poetici koju njeguje već desetljećima: splet povijesti, intriga, trilerske napetosti, ubojstva i cinizma. Ovoga nas puta vodi u Milano devedesetih godina 20.stoljeća u novoosnovanu novinsku agenciju koja planira izdati fiktivne brojeve starih vijesti („nulte brojeve“), a cijelu priču dodatno komplicira teorija zavjere vezana za Mussolinijevo ubojstvo. 

Iako tematski i prostorno smještena u Italiju, radnja je svevremenska i vrlo lako primjenjiva na druge prostore. Mnogo je razina kojih se dotiče ovo djelo: kritika kvazi-intelektualnog društva: „Na sveučilištima (onda, a vjerujem i dandanas) stvari stoje obrnuto nego u normalnom svijetu: ne mrze djeca očeve nego očevi djecu.“; smisao postojanja i kriza identiteta s kojom se suočava um neuklopljen u standardne muljaže i kamuflaže: „Čim živiš gajeći neispunjive nade, već si gubitnik. A kada toga postaneš svjestan, prepustiš se.“ „Istodobno sam sanjao o onome o čemu snatre svi gubitnici: da ću jednom napisati knjigu koja će mi priskrbiti slavu i bogatstvo.“; obračunavanje s prošlošću i kritika podobnih umjetnika nekog doba: „Ako je D'Annunzio bio loš pisac, nije rečeno da moram biti i ja. Da bih se oslobodio mane citiranja, odlučio sam ne pisati više.“; te stalno mjesto ekovske proze, rasprava o književnosti: „'Ne, ne dragi moj Colonna, knjiga će se pojaviti s mojim potpisom, čim je napišete, morate nestati. Vi ćete biti, ako vas to ne vrijeđa, jedan negré. Imao ih je Dumas, ne vidim zašto ih ne bih imao ja.'“ „…- a s druge strane, tko ikada čita knjige koje novine recenziraju, obično ni onaj tko ih recenzira, 

Bogu hvala ako je pročita makar autor, vjerojatno ni on reklo bi se kad se vide neke knjige.“ Ono što me uvijek fascinira kod Eca je njegova suvremenost, aktualnost i živahnost njegovog teksta. Ipak se radi o nekome tko je formirao suvremenu književnost 20.stoljeća, a isto tako i bitno utjecao na razvoj teorije književnosti modernog doba. Eco, iako rođen prije 2.svjetskog rata, svakim novim djelom pokazuje kako je mlad, suvremen i „updatean“. Jedan smiješni pogled na devedesete iz današnje perspektive: „'Ta stvar s mobitelima', odvratio je Simei, 'ne može potrajati. Prvo, veoma su skupi i samo malo njih ih može sebi priuštiti. Drugo, svijet će uskoro otkriti da nije nužno telefonirati svima u svaki čas, patit će zbog gubitka privatnog razgovora licem u lice, a na kraju mjeseca uvjerit će se da su se računi popeli nebu pod oblake. Ta je moda osuđena pohabati se za godinu, najviše dvije.'“ Veliki Eco i ovoga puta intrigira, zabavlja i mami na proučavanje povijesti.