Jagoda Šimac Despotović | Priroda nam je nužna za čuđenje u svijetu

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

U čokotu vinove loze djeca otkrivaju nasmijano sunčano biće koje ih upoznaje s prirodnim zakonitostima, dok iz mraka zdenca prijeti crni golemi gmaz, za kojeg se ipak ispostavlja da nije toliko opasan kao što su djeca mislila – roman „Divlja horda Šimaca“ opisuje opisuje nesputano odrastanje u prirodi čija čuda djeca otkrivaju istražuju otvorenih očiju. U svom šesnaestom romanu Jagoda Šimac Despotović vraća se u Sinjsku krajinu u doba svog djetinjstva kako bi prikazala odrastanje u prirodi i usporedila ga s odrastanjem donašnje djece, ograničene elektronskim uređajima. 

Jagoda Šimac Despotović u Sinju je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik, te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Hercegovina. Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka.

U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme i u svojim romanima i pripovijetkama bavi se legendama i predajama Dalmacije i Dalmatinske zagore. 

U romanu „Divlja horda  Šimaca“ pišete o odrastanju u dodiru s prirodom koja razvija dječju maštu tajnama i zagonetkama koje mame na istraživanja. Koliko je Divlja horda Šimaca posveta vlastitom djetinjstvu, a koliko je opomena generacijama koje danas odrastaju u kontroliranom svijetu informatičkih uređaja? Kome ste namijenili roman, odraslima ili djeci i zašto? 

Ova priča, napisana kao posveta mome djetinjstvu, istodobno je i opomena nama odraslima da ne dozvolimo da nam se novi naraštaji izgube u svijetu informatike. Prenesimo im osjećaj da u svakom od njih kola sok čarolije Majke prirode kojoj nedostaju. Doživljaji Divlje horde Šimaca nastoje podsjetiti kako smo mi, prijašnja djeca, u odrastanju s ljepotama i čudima prirode, kroz igru, okuse, mirise, boje... oponašajući, dodirujući, istražujući otkrivali sami sebe. U jalovom svijetu informatičkih uređaja ljepota maštanja kao razvoja dječjeg duha i odvažnosti je štura i prazna. Hladna. Otuđena. Poruka koju Divlja horda Šimaca šalje je - pustite djecu u prirodu, neka je otkrivaju i upoznaju, uživaju u igri, budu bezbrižni i kreativni. Neka se prepuste suncu i drveću čarobnih ljetnih praznika.  

Djeca u prirodi nalaze na tajne i opasnosti te upoznaju uzbuđenje i znatiželju otkrivanja novoga, ali u sigurnosti roditeljske zaštite. Zašto je u djetinjstvu važno upoznati znatiželju? Koliko su na „Divlju hordu Šimaca“ djelovali klasični dječji pisci kao Mato Lovrak ili Erich Kästner koji su ukazivali na rješenja koja djeca samostalno pronalaze? 

Poznato je da je znatiželja najbolji način učenja. Idealna edukacija koja treba svakom djetetu. Djeca jednostavno imaju potrebu vidjeti u živo, čuti, opipati, okusiti, osjetiti, doživjeti... I upravo je priroda najjače poticajno okružje koje im pruža mogućnost samoistraživanja, jača ih i daje im osjećaj slobode i sigurnosti. O prilikama odrastati i osjećati se kao dio nje, pisali su i pišu mnogi književnici. I ja im se rado pridružujem s opisima jedinstvenih i nezaboravnih doživljaja svoga dječjeg iskustva. 

Istražujući prirodu djeca se susreću s neobičnim bićima koja žive u mraku bezdana ili na suncu u trsovima vinove loze. „Divlja horda Šimaca“ nije prvi Vaš roman u kojem ste na granici između objašnjivog i neobjašnjivog. U romanu „Bez daška vjetra“ bavite se urocima i preusmjeravanjem energija. Odakle interes za okultno i zagonetno? Na koji način istražujete natprirodne pojave o kojima pišete? 

Ne bih to nazvala istraživanje. Prije izražavanje. Puštanje iz sebe. Mislim da sam iz svakog grma, kamena, drva, travke, sunca, oblaka... svoga odrastanja udahnula prašinu božanstvenoga, nedokučivog i neispričanog univerzuma. Čini se kao da sad sva ta sjećanja na dječje doživljaje i maštanja iz mene pomalo izbacuju komadić za komadićem lave pohranjenih tajna i mistike, a ja ih hvatam i stavljam na papir. 

Iako ne živite u Hrvatskoj, hrvatske legende i sugestivni opisi prirode aduti su Vaših romana, a dosad ste ih napisali osamnaest. Kako istražujete stare dalmatinske legende? Jeste li u djetinjstvu čuli priče koje su ostavile trag? Tko je u Vašoj obitelji čuvao stare dalmatinske legende? 

Moj rodni kraj, a to je Sinj i Cetinska krajina, odvajkada je uljepšavan pričama i legendama. Mi djeca slušali smo ih od starijih te provodili vrijeme tražeći njihove likove u igri po livadama, voćnjacima, vinogradima, po šumi i na potoku. Od malena smo ga doživljavali kao mjesto natprirodne energije i duhovnih moći, nad kojim bdiju i u skrovitosti od ljudskih očiju planduju bogovi i dobre vile ili se bore razna mitološka i bajkovita bića. U meni su još uvijek mirisi, zvukovi, boje, slutnje, nade, želje, predosjećaji… te iste djevojčice. 

Na kraju romana je izravno upozorenje čitateljima da u informatičkom prostoru nema tajni niti čuda, da samo priroda može potaknuti „čuđenje u svijetu“. Budući da živite u Švicarskoj gdje radite kao knjižničarka, primjećujete li razlike između obrazovnog sustava u Švicarskoj i u Hrvatskoj? Nose li mali Švicarci mobitele u škole? Koliko su u edukaciji zastupljeni ekrani i računala? 

Ekrani i računala su u Švicarskoj zastupljeni čak i više nego kod nas. I njihova djeca nose mobitele i igraju elektroničke igrice. Ali razlika je velika ili bolje reći teško da se po tome možemo uspoređivati. Mi se gubimo, nestajemo i to je tužno. Zaboravljamo korijene, odlazimo s rodnih gruda, zapuštamo imanja i zanemarujemo blagodati zemlje s koje smo ponikli... U Švicarskoj je to nezamislivo. Obrazovanje i briga o prirodi tamo su ravnopravni prioriteti. Učenje putem informatike osigurava napredak i blagostanje, dok kretanje, boravak, igra, sport... u prirodi razvijaju maštu, duh i kreativnost. S obzirom da su tamo itekako svjesni da samo zdrava priroda ima moć potaknuti „čuđenje u svijetu“, svoju djecu od malena uče kako je voljeti, poštovati, njegovati i s njom se suživjeti.