Kolumne

srijeda, 31. kolovoza 2016.

Jagoda Šimac | Tema: borba dobra i zla


Književnica Jagoda Šimac rođena je u Sinju, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirala je književnost i hrvatskosrpski jezik, te stekla zvanje profesorice književnosti i jezika. Prije rata predavala je u gimnaziji i srednjoj strukovnoj školi u Modriči, Bosna i Herzegovina.

Od 1995. godine živi u Švicarskoj. Radila je kao prevoditeljica i knjižničarka. U međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu, a piše u slobodno vrijeme.

Autorica je romana “Na međama najdaljnijim“ objavljenom u travnju 2012., “Iznad guste gore Gaj“ i “Mjesec na vodi“ objavljenih u srpnju 2013., romana “Krvavi ban“ objavljenog u prosincu 2014. te romana „Čekajući ljubav“ objavljenog u studenom 2015.


Priče su dio nje i one su same zatražile da ih počne stavljati na papir. Kako i kad se prvi put dogodilo ni sama ne zna. Dođe to, kako kaže, kod nekog postepeno, još od školskih dana, kod nekog kao bujica, odjednom. Ona je kao dijete i u mladosti samo slušala i čitala, upijala kao spužva i sve to što se u njoj nakupilo, sad ulazi u njezine romane. Tako su nastale „Iznad guste gore Gaj“ i Mjesec na vodi“, bajkovite priče o vilama koje su obilježile i njezino djetinjstvo.

Inspiracija je u meni, u mojim korijenima koji upravljaju mojim spisateljskim kormilom. Korijeni su najdublji izvor moje mašte i upravo iz njih hrani se moja inspiracija. Zovnu me na put kad hoće i brodare sa mnom kuda žele. Roman započnem i nikad ne znam što će se dogoditi na sljedećoj stranici, a pogotovo kako će završiti. Da ne zna pisati, kaže književnica Jagoda Šimac, vjerojatno bi onda postala pripovjedačica i usmeno ih prenosila, kao što su to stoljećima pored komina u zimskim večerima radili njezini nepismeni, ali nadareni i maštoviti predci. Jer mi smo jednostavan narod koji mašta i voli fantazirati.Mašta čini život ljepšim. Vile, vilenjaci, vještice, nimfe, a pogotovo vampiri sastavni su dio naše slavenske kulture. Ja ih uzimam onakve kakvi jesu i postupam s njima kao da su stvarne osobe. Iz njihovih posebnosti i nadzemaljskih sposobnosti današnji čovjek može naučiti puno i oplemeniti svoj prematerijalizirani život.

Mi posjedujemo jedinstvenu mitologju, originalne legende i bogatu povijest. Pisanjem dajem svoj doprinos kako bi se opća nezainteresiranost našeg naroda za vlastitu predaju, makar djelić smanjila.

Tema svih njezinih dosadašnjih romana je borba dobra i zla uz koju su, naravno, neizbježne ljubav i mržnja. Prožeti su duhovnošću i, više-manje, fantastikom, s radnjom smještenom u hrvatski povijesni okvir.

Samo radnja mog prvog romana „Na međama najdaljnijim“ bavi se stvarnim povijesnim događajem, ostale su samo smještene u povijesni okvir. Mene zanima čovjekova duša, njegovo unutarnje biće, sve ono što nosi u sebi, a što je jedino vrijedno, i njegova neraskidiva veza s Nebom. Pišem o dobru i zlu, o radu i neradu, o poštenju i nepoštenju, o sreći i nesreći, naslijeđu, o odnosima među ljudima, njihovim patnjama, postupcima, djelovanjima i posljedicama koje na kraju snose, o njihovim potrebama, razmišljanjima, željama i stremnjama. Povijest je samo vremenski i prostorni okvir u koji smještam radnju i likove jer me ona fascinira. Ona je “učiteljica života” i u njoj su odgovori.

“Krvavi ban”, njezin četvrti roman priča je o vampiru kojega je crna magija neopreznih čarobnjaka dovela na ovaj svijet. Nakon tisuću godina širenja straha i pijenja krvi običnih smrtnika, bježi pred vrhuncem njihova bijesa preko Karpata. Usput, igrom slučaja, postaje zaštitnik i predvodnik malobrojnog slavenskog plemena koje dovodi na današnje prostore. Tako po svome ocu zaštitniku, vampiru Aryanu Urpiru Harawatu, slabo slavensko pleme dobija ime: Hrvati. Njegov sin Velebit i sam postaje otac i kad u biću svoje vlastite kćeri spozna dobrotu, preispituje i svoju demonsku dušu. Ostaje i dalje onakav kakav je stvoren, demon čija je priroda zlo, ali uviđa da je grešnik i dobrovoljno priznaje svoje grijehe.
Romani Jagode Šimac okarakterizirani su kao povijesni, ali radnja njezinoga najnovijeg, petog po redu, romana „Čekajući ljubav“, smještena je u sadašnjost. To je životni, duhovnošću prožet roman u kojem je ljubav sav smisao postojanja. S njom se rađamo, nosimo je u sebi, za nju živimo, za njom čeznemo, neprestano je tražimo. Nismo ni svjesni da su strepnja, čežnja, razočaranje, rastanci, čekanje, patnja … njezina skrivena lica i da je ona, ustvari, uvijek uz nas. Ljubav je življenje, ali to shvatimo tek kad nam sudbina pokaže svoju ćud.

U listopadu 2016 izlazi njezin šesti roman o omiškim gusarima, posljednjim i najtvrdokornijim braniteljima našega mora i morskih puteva od gramzivih susjeda sa sjeverozapada. U središtu priče je obična djevojka, sestra trojice okorjelih gusara, koja nema ni pravo glasa, a kamoli da opaše mač, ali joj za djedovinom, morem i pučinom srce kuca najžešće. Na svoj razborit, strpljiv i djevojački umiljat način uspijeva biti u središtu pažnje, a da muškarci, okorjeli gusari oko nje, to i ne primjećuju.

Roman koji trenutno piše suvremena je tema ustaša i partizana, s neizbježnom fantastikom. Ali, kako sama književnica kaže, pričekajmo koju godinu dok mu usadi dušu.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.