Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (4)

          Rahela ga prvi put dočeka na peronu. Nešto kasnije, u njezinom predsoblju zateče večernje tamnosivo odijelo, crne kožne cipele i sivkastobijelu košulju.
          ─ Jesmo li sami? ─ posumnja Jakob.
          ─ Da, ti i ja. Jesam li ostala u okvirima tvoga ukusa? ─ upita Rahela.
          ─ I više od toga. Ipak, ovakvu bih odjeću prije poželio nego kupio.
          ─ To je zbog toga što si isuviše skroman.
          ─ Božićni poklon sam dobio. Šta znači ovo sad?
          ─ Najviše mi se sviđaš bez odjeće ili elegantno odjeven.
          ─ Ali mora da postoji bar mali razlog zbog kojeg…?

Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (3)

           Kod kuće nije zatekao nikoga.

          Pripremajući se za postelju ugleda tanjirić sa omiljenim kolačima. Premalo ih je, a savršeno su poredani. Četiri kolačića složena u okvir kvadrata, a preko njih leži peti, ključ zagonetke. Pod njim nađe Iskrino pisamce. Slova su sitna, tanjušna, kao da su pisana iglom za šivanje svile.

          „Jakobe moj, otišla sam sestri, a dječaci djedu. Ispavaj se za mene. Tv... Iskra”   

          Nekoliko sati kasnije uvukla se u sobu poput mačke.

         Prozor spavaće sobe gleda u dvorište susjedne kuće iz kojeg radoznalac ne može zaviriti unutra. Ne pomišljajući da bi Jakob mogao glumiti san, Iskra zastaje pred velikim ovalnim ogledalom. On ga je davno dovezao vozom iz Zagreba. Samo zbog nje. Zaštićena od radoznalih očiju promatra frizuru, izvija bedrima lijevo i desno. Odvijek je zadovoljna svojom figurom, pogotovo posljednjih dana; u najnovijem kaputu privlači poglede na ulici. Nikakvo čudo, štof je došao iz Italije, željezničarskim kanalima, a šnajderica sašila duži kroj, malo naglašen u struku; da istakne ono najbolje.

Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (2)

  Idući prema centru grada naiđe na utočište. Par glatkih kamenih stuba uspinje se u „Buffet”. Svjetluca Wurlitzerov jukebox, podvrgnut poštovanju jutarnjeg mira; jedina stvar u lokalu nedirnuta patinom prošlosti. Žena njegovih godina, ili mlađa, ponudi ga da sjedne.
          ─ Dobro jutro gospodine! Izvolite se raskomotiti. Odmah dolazim.
          Zadržala se časak iza šanka da bi oprala čaše ne primjećujući da gost posmatra oko sebe. Kada je prišla stolu Jakoba iznenadiše nježno oblikovane ruke.
          ─ Što želi gospodin?
          Naspavana žena i pomno očešljana. Profinjen način izražavanja i kretanja bolje bi pristajali atmosferi banke ili državne ustanove. Zašto je, i kako dospjela u bife? Moguće da je njen život sličan mome?         
         Nagađajući o sudbini žene ponovo se suoči sa pitanjem vlastitogoga bivstvovanja. Vijek njegov prolazi u besanim noćima, čamotinji ljuljanja i ubitačnom ritmu truckanja i lomljave vozova. I ko zna da li je prazna kafana bila razlog iz kojeg oprezno predloži:
          ─ Da li biste bili ljubazni da posjedite uz mene? Da ne pijem sam!?
          Ne krijući, žena pogleda njegove usne. Možda se čudi mojoj prodornosti, pomisli Jakob; mada u njenim očima nije našao znakove pitanja ili prijekora?
          ─ Molim vas, ponesite nešto i za sebe. Odaberite po želji.

Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (1)

          Vozovođa zagrebačkog brzog voza mogao je krenuti na put zadovoljan. Minut ili dva pred polazak primio je švercovanu robu u prolazu između kompozicija znajući da se ne mora sakrivati od nezainteresovanog staničnog policajca. Osim toga, pala je kiša prekinuvši opraštanja putnika. Zatvarajući prozor službenog kupea namignu milicionerskoj uniformi i osmijehom dade znak otpravniku da podigne okruglu tablicu. Na to kondukter razmahne karbidnom lampom prema lokomotivi i pođoše na vrijeme. Krenuti bez pratnje džeparoša i šibicara bijaše jedno zadovoljstvo više pa Jakob otpoče službu sa smirenošću koja i pripada četrdesetdvogodišnjem službeniku sa znatnim iskustvom na željeznici.