Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (4)

          Rahela ga prvi put dočeka na peronu. Nešto kasnije, u njezinom predsoblju zateče večernje tamnosivo odijelo, crne kožne cipele i sivkastobijelu košulju.
          ─ Jesmo li sami? ─ posumnja Jakob.
          ─ Da, ti i ja. Jesam li ostala u okvirima tvoga ukusa? ─ upita Rahela.
          ─ I više od toga. Ipak, ovakvu bih odjeću prije poželio nego kupio.
          ─ To je zbog toga što si isuviše skroman.
          ─ Božićni poklon sam dobio. Šta znači ovo sad?
          ─ Najviše mi se sviđaš bez odjeće ili elegantno odjeven.
          ─ Ali mora da postoji bar mali razlog zbog kojeg…?

          ─ Mali razlog postoji. Oh, Jakobe, toliko sam sretna. Vodi me u postelju.
           Poslije koitusa njezina golotinja ispunjava sobu.
           Jakob zakopčava košulju.
           ─ Hoćeš li mi reći čime zaslužujem ovakvu radost?
           ─ I ne znajući, sam si odgovorio na pitanje.
           ─ Kako...?
           ─ Rekao si da mora postojati mali razlog, a mali razlog postoji.
           ─ Ovo daleko prevazilazi moje mogućnosti ─ usprotivi se Jakob.
           ─ Ako kažem da mali razlog postoji, možeš li se dosjetiti o čemu govorim ako kažem da će taj razlog porasti? ─ blistavo se smiješila.
           ─ Rahelo, hoćeš reći da si...
           ─ Nosim naše dijete Jakobe. Dijete u tridesetdevetoj godini života. Shvataš li šta mi to znači? Možeš li pretpostaviti koliko sam zbog toga sretna.
          ─ Ali ti si rekla da ne možeš roditi?
          ─ Danas sam posjetila liječnika. On misli da je neplodnost mogla biti uzrokovana psihološkom preprekom. Raduješ li se zajedno sa mnom Jakobe, ili te plaši činjenica da ..?
          Imati dijete sa Rahelom? Imati još jedno dijete i ženu pored moje Iskre i dječaka? Imati dvije porodice. Da li me plaši ta činjenica? Proporcionalno starosti trebalo bi da težim smirivanju. Mogu li iznijeti tako mnogo brige? Nisam baš ovako zamišljao svoj put. Jesam  li nesposoban da upravljam životnim redoslijedima. Troje djece već imam. Čudna je, ako je ovo moja nafaka?
          Vrati se u stvarnost sjetivši se telegrama koji je prihvatio mokrim rukama pijući vodu u Bosanskoj Kostajnici:
          „Pisao Istok. Našao stan i posao električara. Presretan je. V.t. Iskra”.
          Na krevetu, gola poput nimfe, sjedi Rahela nabreklih prsiju. Između njenih slika, namještaja, u zavjesama, svuda miris bosioka. Majčine ruke cijede oprane košulje. Jakob ne može izgovoriti. Riječi! Šta vrijede riječi. Želim istrčati na sunce, na vazduh, i pritisnuti usne na Raheline. Želio bih otrčati Iskri, reći joj, i vratiti se ovamo... Iz grudi mu pobjegne uzdah. „Čudna je tvoja nafaka, Jakove“.
          Odnekud iz stana dopire Debussy; „Popodne jednog fauna“.

                                                               *****

          Prošlo je nepregledno vrijeme. Vrijeme, u koje bi se mogao smjestiti jedan ljudski život. Rahela je rodila Josipa dok se Istok pripremao za odlazak u Vancouver. Čini mi se da je tamo zavolio Juliette. Tada sam po četvrti put postao otac. Slijedeće godine je Vladimir pobjegao za Istokom. Srećom, Tvrtko je bio premlad za takav čin. Onda je Rahela rodila Matka, mog petog sina. On je došao kao zamjena za Vladimira koji jednako nije razmišljao o roditeljskoj brizi. Otišao bratu! Zar je brat sve što je dobio od majke i oca? Brat nije zamjena za roditeljsku ljubav, nego providno opravdanje za bijeg. Poslije se pravdao: nek’ smo pobjegli. Pred nama je cijeli život. Onda se smijao, a mi prelijetali okean kao ptice. Sedam puta je letjela Iskra, a ni ja nisam manje.
         Nije tvoj život bio neinteresantan, ali nije bio ni lagan. Kakav god da je bio, zašto ga raščlanjivati? Pravdaš li se samom sebi, Jakobe? Ako je tako, prekasno je, a nemaš ni zašto. Pregurao si šezdesetitreću. Imaš petoro djece. Vrijedno si radio, dan i noć putovao. Bar dvadeset puta si mogao obići zemaljsku kuglu, toliko si vremena proveo u vozu. A šverc? Zarađivao si; nikom od tvojih nije zafalila ni mrvica hljeba. Na sreću, ostao si zdrav. Samo nekako iznenada svodiš račune? Kao da si ostario pa žališ? Umoran si, vraćaš se iz noćne službe. Računaj ovako! Zlato ide i predobro, satovi kao nikada. Nabavljaš materijal zubarima, tu ti je čista para, a život naštiman poput švajcarskog sata. Ne može biti bolje. To što ćeš skoro u penziju, i to je za ljude. Samo nastavi švercovati, točkovi su tvoja sudbina. Robe ima, a i para će biti. Nek sve ostane kao prije. Ne treba zatvarati zlatan rudnik. Trebaš ostati živ i zdrav. I pravedan! Eno, tamo, na suprotnoj strani ulice cvatu kestenovi. Zastani ovdje, odmori oči i dotakni dlanom proljetnu travu.
          Toplina ga natjera da popusti dugme pod vratom; izvadi dvodecu i povuče. Zapali cigaretu posmatrajući svjetlucave oznake na uniformi. Simboli su pokreta i brzine; vječitog puta na krilima vozova. Zar željezničari nisu slični anđelima, upita se pogledavši prijatelja? Pregledač kola prilazi, poštapa se drškom čekića okružen oreolom sunčevih zraka. Blijesak na trenutak zakrili Osmanovo lice i svjetlost se poput rijeke preli na Jakoba preplavivši ga uvjerenjem da njegovo bivanje teče u susret sreći posvemašnjega mira.
           „Pravo je, moj Jakobe, da si u ovom trenutku sretan. Sad znaš šta je tvoja nafaka. Ne uspijeva to svakom ljudskom biću”.
          Onda se Osman neprimjetno udalji a Jakobovu pažnju privuče kretanje u daljini. Čuje govor koji, unatoč nastojanju da shvati, ostaje lelujav nerazgovjetan. Glasovi počeše prilaziti iz daljine, iz tunela; poput voza koji će se mekano zaustaviti na peronu prepunom putnika.
          Prvo je ugledao iglu u veni, onda se ukaza lice mladoga ljekara. Instinktom osjeti da Iskra stoji pored njega i okrenu se njoj. Nije sakrivala plač držeći njegovu ruku. Iako se trudio nije osjeti ni njen dodir ni toplinu. Izostanak rada čula i njezine suze uvjeriše ga u ispravnost pretpostavke. Došlo je njegovo vrijeme. Kako utješiti Iskru, kako joj reći da ne brine. Rekao bi joj koliko je još posla ostalo nezavršeno. Nekako se izbori sa neposlušnim jezikom, progovori u očajničkoj brizi da je ne uvrijedi.
          ─ Iskro moja! U Zagrebu...
          ─ Ne govori, Jakobe. Znam sve. Istok je, tamo...
          ─ Oprosti mi. Reci, Istoku, da pazi, na tebe. Na sve vas!
          Pored Iskre bijeli se košulja.
          „Eto, moj Jakube! Prestaju sve brige i sikirancije”, tiho će Osman, a Jakobu se učini da iza šapata čuje „klink“. Onda se voz njegov lako trznu i pokrenu kroz neizmjeran prostor tišine. Kroz kameniti predio rodnog mjesta. Iza svijetlosti i mira što miriše opojnije od hercegovačkih trava sluti muziku gudača. Dok se tonovi polako primicahu ugleda sunce i plavetnilo. U svjetlu gracioznog alegreta čempresi njegovog kraja uzdižu se, tamno zeleni, u susret suncu i svjetlu dugačkih pitomih padina. Upij sunce Jakobe, obgrli svjetlo svojega doma! Oko jasne misli i vidokruga duše njegove stopiše se melodije violina sa mirisima čempresa. Osjetivši Iskrinu ruku, osmjehnu se Jakob beskraju svoje pruge i posljednji put pogleda ka cilju gdje prestade svjetlost i započe vječnost.
         U Iskri se rodi jecaj. ─ Jakobe, Jakobe moj!?

                                                               *****
         
          Iste večeri u maju, kada je otišao Jakob, nad Trebevićem se uzdigao veličanstven mjesec. Mnoge su duše tražile svjetlost u zagonetnom nebu. Tek rijetki među pravednima, upraviše pogled ka sazviježđu Oriona. Razumljivo, pa ipak pomalo neobično i zagonetno, jer, kao da se tamo, gore, nad gradom, među šutljivim zvijezdama ogledao njihov život; odstupao je jedan od triju svjetova remeteći idealan pravac.
         Čija je to zvijezda, pitao se jedan? Jesam li se možda ja rodio ispod nje, zapitao se drugi? Zašto noćas moja zvijezda izgleda tako mala, griješna i neposlušna?
          Da li bi život ijedne od tih duša krenuo drugačijim tokom da je ikada saznala da položaj piramida u dolini rijeke Nil odgovara položaju njihovih triju zvijezda na nebu?
          Alnitak, Alnilam, Mintaka? 

Kraj