Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (3)

           Kod kuće nije zatekao nikoga.

          Pripremajući se za postelju ugleda tanjirić sa omiljenim kolačima. Premalo ih je, a savršeno su poredani. Četiri kolačića složena u okvir kvadrata, a preko njih leži peti, ključ zagonetke. Pod njim nađe Iskrino pisamce. Slova su sitna, tanjušna, kao da su pisana iglom za šivanje svile.

          „Jakobe moj, otišla sam sestri, a dječaci djedu. Ispavaj se za mene. Tv... Iskra”   

          Nekoliko sati kasnije uvukla se u sobu poput mačke.

         Prozor spavaće sobe gleda u dvorište susjedne kuće iz kojeg radoznalac ne može zaviriti unutra. Ne pomišljajući da bi Jakob mogao glumiti san, Iskra zastaje pred velikim ovalnim ogledalom. On ga je davno dovezao vozom iz Zagreba. Samo zbog nje. Zaštićena od radoznalih očiju promatra frizuru, izvija bedrima lijevo i desno. Odvijek je zadovoljna svojom figurom, pogotovo posljednjih dana; u najnovijem kaputu privlači poglede na ulici. Nikakvo čudo, štof je došao iz Italije, željezničarskim kanalima, a šnajderica sašila duži kroj, malo naglašen u struku; da istakne ono najbolje.

         Otkopčala je tri najniža dugmeta uživajući u nogama uzbudljivijim od nogu većine žena. Jedan duži korak raskrili prednjice kaputa otkrivši unutrašnju stranu bedra. Vireći ispod pokrivača, Jakob na golotinji mesa ugleda čipkani završetak crne svilene čarape ustreperivši poput spolno tek probuđenog dječaka. Smješkajući se odrazu crnokose žene u ogledalu, kao da naslućuje posmatrača, Iskra skide kaput i prebaci ga preko naslona stolice, svuče crvenkastocrni svileni šal i pokazujući golotinju vrata otkopča nekoliko staklenih dugmića na bluzi. Oslobodivši grudi gušenja sjede na stolicu sagnuvši glavu prema podu da dugim pokretima isčešlja vodopad kose niz nježno izvijeni luk vrata; koji bi Jakob pokrio  poljupcima i izgrizao vrhovima zuba. Obline bokova i zadnjice iskušavaju kvalitet šavova, ali ne za dugo. Iskra polako uspravi torzo, otkopča dugme i suknja skliznu na pod.

          Žena nastavlja put u susret tajni svoga tijela. Jakob zadržava dah, nije pomišljao koliko uzbuđenja može izazvati supruga dok skida menđuše, miluje vrat ili zagleda u kutiju sa nakitom. Uvjerena u skrovitost sobe Iskra ne odlaže svlačenje; želi što prije osloboditi zauzdane grudi; da prestanu iskušavaju prenapeti brusthalter. Dok polako diže ruke unazad prema kopči na leđima, dojke se uzdigoše u neslućenu visinu koja Jakobov suzdržavani dah pretvaraju u gušenje i kretnju ruke koja poseže među noge da pritiskom potisne bolnu želju.

          Igra se ne prekida. Iskra miluje dojke polaganim kružnim pokretima, podstiče ih uvis uživajući oblik i jedrinu zrelih plodova. Jakobove oči, oduvijek prikovane za Iskrinu dušu, zanemarivale su promjene na tijelu koje je izrodilo njihovu djecu. On je vidio punoću njezinih grudi koja se uzbudljivo preobražavala iz polulopti u raspupalost bradavica usljed kojeg mu se proširivahu zjenice, i on ponovo vidje sebe u mašti kako uzima Iskru licem u lice sa ustalasanom strašću i dramatikom ljetne nimbostratusne oluje; stiskajući i drobeći zadihane uzročnike jedva podnošljive želje.     

          Milujući unutrašnje strane bedara ruka zastaje na najnježnijem dijelu kože, visoko među rastavljenim nogama, održavajući prijatnost bolnog treperenja u Jakobovim grudima. Pomišljajući da Iskra želi uvući prste u vlastitu ženskost, u borbi sa dahom Jakob prikiva pogled na mjestu pod zategnutom suknjom koja sakriva ušće bedara. Nekoliko dugačkih sekundi, izvijajući svom dužinom bedrenih mišića i bokova, Iskra se oslobađa gaćica poput zmijske kože želeći u polutami sobe uživati ljepotu lako zatamnjenog i delikatno napupalog spolovila, obraslog plavičastim svjetlucanjem crnila stidnih dlačica. Nebeska slika supruge, pomisli Jakob osjetivši bojazan od izostanka tjelesnog sjedinjenja i prijevremne eksplozije izazvane prevelikim spolnim uzbuđenjem. Najedanput, kao priviđenje u nebesima, ukaza se spas? Iskra prilazi sa namjerom!? Jednim pokretom ruke on zbaci pokrivač i pođe u susret ženi u saznanju da i ona, poput njega, isprekidanog daha sagara u plamenu priželjkivanja igre. Iskra ga privlači sebi, prekriva njegova ramena kosom želeći svojim rukama zagnjuriti njegovo lice u zreo miris svojega tijela, u neizmjernu čovjekovu utjehu u dolini zadihanih dojki. Ne uzmičući pred trodnevnom oštrinom Jakobovih obraza uvija bedrima lijevo i desno, on ne može, ili ne zna kako odrediti smjer toga kretanja. I najzad, u traženju dvaju tijela udijeli mu beskrajnu milost podavanja uvukavši njegovu čvrstinu u svoju pulsirajuću žudnju. Izdišući mirisan dah u njegova usta prima ugrize Jakobovih zuba nudeći vrškove dojki i virtuozno kruženje otvorenim bedrima.

          Znala je sve o potrebi ženinih kretnji u zajedničkoj sudbini igre ljudskih bića. Privijala se ritmički polagano, nerado odmicala milujući kosom Jakobovo lice. Smiješila se čedno, znajući da Jakob nalazi potvrdu u njenim očima, da ona ne može, i da neće remetiti radost spajanja. Allegretto grazioso; odjeknu dubina Jakobove duše u dodiru predavanja njegove žene. Iskra se privija bliže ovijajući vrelinom spolovila njegovo biće, zahtijevajući kretnjama tijela neprekidano stremljenje naprijed, i naprijed, sve dok Jakob konačno ne polegnu ženu nauznak. Prekrivena muževljevim tijelom Iskrina se duša otvori sa uzdahom najvišeg stepena ženskog predavanja a Jakobova višednevna tjelesna žudnja preli se sva u njenu dubinu, u dugačkim eruptivnim trzajima, ćuteći stisak i ljubav božanskog tijela.

          Iskra je posjedovala tajanstveno tamno plavetnilo očiju neretvanskih žena. Tokom svih godina braka, osim duševnom i tjelesnom ljepotom supruge, Jakob se opijao njezinim zjenicama, nalazeći u kristalnim dubinama razoružavajuću potvrdu njihove ljubavi. Premda bijaše podne, pronađe u tim očima novu žudnju i njihova igra poče ponovo, oslikavajući se u vozovođinoj mašti kao prelaz crvenkastocrne zmije preko čelične konstrukcije zelenog Savskog mosta.

                                                           ***** 

         Bila je kiša. Nije dozvolio Iskri da ga isprati dalje od hrama Svetog Preobraženja. Morao je poći dok je lijevalo po aleji kestenova i crkvenom zidu. Grad je plakao a Iskra ponavljala Istokove riječi misleći da će zaustaviti Jakoba. On je okusio očaj u njezinom poljupcu, ali zar služba čeka? Ona će otići bez nade kući; isplakati se sama na putu ka stratištu samoće, on bi svu materinsku tugu i očinsku nemoć najradije ostavio pred kapijom crkvenog dvorišta; na teret bogu koji noćas neće gutati tjeskobu voza jureći zdrobljenog srca mračnom obalom Bosne.

         ─ Majko, ja ću dezertirati. Ne želim pripasti nikakvoj političkoj grupaciji, bila ona zakonita ili ne. Neću da živim pod prisilom ni poštujem zakone onih kojima iz dna duše ne vjerujem. Davno su me uvjerili da u ovoj državi nema mjesta za ljude kao što sam ja. Neću šutjeti ako ostanem, a ti znaš da to znači samoubistvo. Zato moram pobjeći. Ako me bijeg bude koštao slobode, ništa me neće spriječiti da bježim ponovo. Spreman sam platiti cijenu, makar bila i previsoka.

          U polumračnom kupeu puši cigaretu za cigaretom. Pod njim ujednačeno bubnjaju točkovi, kao da zajedno sa njim tragaju za odgovorom na novo pitanje koje se nameće za prethodnim. Moja djeca su povezana. Srednji sin bi ubrzo mogao krenuti stopama starijeg brata. Lančana iseljenja nisu rijetka sudbina balkanskih naroda. O tome nije imao hrabrosti razgovarati sa Iskrom. Kako? Ko bi za to smogao duše? Kako da jedan teret više stavi pred neutješnu ženu?

          Tjeskobno škilji plavo svjetlo. Šta je slabašna sijalica nad glavom u posvemašnjoj tami? Ranije, u noćima sličnim ovoj, dobro je služila staklena dvodeca sa čepićem u obliku čaše. Nije se razdvajao od svoje medicine, niti ju je ostavljao izvan torbe. Po završetku službe, ako bi bilo potrebno, kod kuće bi dopunio flašicu. Bez lijeka se ne ide na put, jer sam od ljudi kojima nije suđeno da spavaju i da se odmore. Jesam li odabran Gospodom, ili ono što zovu sudbinom mjeri i ispituje moje strpljenje i snagu?

          U zaklonu pića i rasterećen ženinog jadikovanja, vidi Istoka u borbi sa teškoćama. U dalekoj Americi. Snažan je, razborit. Pored sve plahovitosti, dugo je vagao u sebi dok se suočio sa stvarnošću. Nije na prečac odlučio otići. Šta bismo mi imali od toga da ga zadržimo i pretvorimo u nesretnika u vječitom trvenju sa onima..? Postali bismo griješnim svjedocima propadanja rođenog djeteta u kandžama neprijatelja. Gubio bi posao za poslom, očajavao i pijančio do završetka na ulici, poput mnogih. Kakav bi to život bio za njega? Ne, ne smijemo ga spriječiti. Istokov odlazak treba razumjeti kao otvoren put u slobodu. Tako biva sa pticama; podignu mlade, a oni, uprkos opasnostima, odlete u život, bilo gdje? Nama ljudima mora biti lakše; imamo razum kojim stvorimo ravnotežu ideala roditeljske ljubavi i stremljenja djece. Potrebno je biti razuman, još je potrebnije biti otporan. A biti i jedno i drugo je teško. Nevolja je što čovjek lako ustukne pred logičnim ili nelogičnim stavovima razuma ili srca, i učini greške koje plati mnogostrukim posljedicama. Ako Istok ode, ne mora otići srednji ili najmlađi. Neću ubjeđivati Iskru, pametna je žena.

          ─ Tako je tata. Mama će razumjeti i naučiti kako da živi sa time. Raspitaj se kod ljudi! Onaj tvoj Dalmatinac, Hans. Taj bi crnog đavola potkovao. Zatraži njegovu pomoć!

          Probudio se od siline sinovljevog zagrljaja; voz prelazi most na Savi. Prelaz rijeke nije više važan; ništa drugo nije važno, pomisli zakopčavajući bluzu. Potrebno je pripremiti Istokov put. Čim Štefu predam ovo zlato, idem tražiti Hansa. Donio sam krupnu odluku bez žene u stvari koja se tiče sviju nas? Sad sam zagrizao povelik zalogaj i ne smijem se njime udaviti. Majci je u ovom slučaju teže nego ocu, ipak, vjerujem da će se Iskra složiti sa mnom; kad se vratim u Sarajevo drukčije će misliti.

          Kada je pronašao Hansa stekao je uvjerenje da nije teško pripremiti odlazak jednog čovjeka. Prebjeg preko granice pored vojnih patrola i pasa ne dolazi u obzir. Takav je put preopasan i pripada očajnicima, reče Hans. Maloga će željezničari prošvercovati do riječne plovidbe u Austriji, a tamo, na ostatku puta vodom, do krajnjeg sjevera Njemačke, o Istoku će brinuti Hansovi ljudi. U Hamburgu će dobiti papire sa kojima će preći Atlantik da bi se iskrcao u Kanadi kao profesionalni mornar. Mali će ti putovati gospodski. U Kanadi mu je lako, tamo imate familiju. Nemoj se brinut’, Jakobe, mnogi naši su pribigli pa nisu upišali mudante. Naravski, moraš lipo platiti. A ti imaš novce!

          Sve izgleda jednostavno? Treba se javiti Hansu kroz nekoliko dana i onda će mali otploviti kao Conte di Mare!? Preko plavoga mora pravo u bijeli svijet? Daleko od matere i oca. I daleko od kuće! Kako li ćeš sve ovo podnijeti, moj Jakobe? Mora da si totalno lud kada vjeruješ u ovo što preduzimaš. Lud si ako misliš da pomažeš djetetu. Šta ako sve perfektno uspije a Istok ti se ne snađe u toj Kanadi? A tek dolazi pitanje, šta će biti sa nama ako se ne vidimo slijedećih deset ili dvadeset godina? I to se može dogoditi. Moguće je i umrijeti od tuge, od teške i nemirne savjesti. Od želje za djetetom koje puštaš da ode! Hoće li se Istok odroditi? I to je moguće? Svašta se može dogoditi!

          ─ Jakobe, jesi li dobro? Vidjela sam te sa prozora. Zašto stojiš na kiši!?

          Raheline riječi vratiše ga u stvarnost. Kako je stigao pred njena vrata?

          Rahela; usred Zagreba u kućnoj haljini sa kišobranom u ruci.

                                              

                                                         *****

         Milicija sprovodi zatvorenika. Jakob uzdrhta videći lisice na zglobovima djeteta. 

          ─ Kapetane, voziš li za Zenicu? ─ upita krupniji policajac Jakoba.

          ─ Vozim i dalje, vodniče!

          ─ Ne treba dalje. Samo da predamo boksera pa se vraćamo ženama. 

          Žut poput čovjeka pred pogubljenje, mladić gleda Jakoba. Traži saosjećanje!?

          ─ Radi čega je ovo dijete osuđeno?

          ─ Za ubistvo iz nehata. Pet godina bajbokane. Zatvor će ga naučiti kako će drugi put izbjeći uličnu tuču. I njegovi jarani, Sarajlije, će naučiti.

          Kako će izdržati toliki zatvor? Gdje će biti moj Istok za to vrijeme? 

          ─ Ako budeš miran i valjan, izaći ćeš ranije. Strpi se, sinko! Izdrži, da ti ne pomru majka i otac od tuge ─ reče Jakob.

         ─ Nemam ja oca... ─ zausti mladić. Milicioner ga poklopi.

         ─ Kuš, ni jedne! Sprovođeni ne smije razgovarati sa građanstvom.

         Sve je vezano sa greškom. Koliko god da se paziš, nećeš izbjeći. Iza greške dolazi ispaštanje. Tako je od pamtivijeka, tako će ostati. Čovjek se ne mijenja. Sudbina ljudskog bića počiva na grijehu. Kasnije dolazi bol, kao posljedica.

          Posjeta starom je greška. Promašaj. Proveli smo dva dugačka dana pod vlastitim krovom, bez razgovora. Otac se ustezao, izbjegavao, ja nisam znao odakle da počnem. Kao da je svaka riječ iskovana od zlata. Dangubili smo o gredama, o crijepu i poslovima. Majku nismo pomenuli. Ni jednom riječju. Govorili smo o svakodnevnim pojavama koje ne utiču na naš život. A nismo razgovarali o najvažnijem, o porodičnim odnosima, o nama i toj ženi. Dovedenoj. Otac je ofarbao prozore, popravio kapiju, otac je uradio ovo, pa je otac uradio ono. I čemu taj cirkus, zar zato što je primijetio moje nezadovoljstvo njezinim prisustvom. Nisam smogao hrabrosti da započnem razgovor, a kamo li da prikrijem loše raspoloženje? Jesam li ja kriv? Je li to grijeh?

          U sumrak su sjeli pod grožđe uz čašu vina. I ona zasjela, grbila se za stolom, zatim šutke iščezla u sobama poput sjene, da bi se, čas kasnije, vratila ogrnuta šalom koji je kupio majci od prve zarade. Pokušavao je uvjeriti sebe da to nije bila namjera; smišljeno nepoštivanje majčine uspomene. Pa čemu onda prekapanje po njezinim stvarima, po tajni i njegovom sjećanju na najsvetiji ljudski život!!? Zašto tuđinka skrnavi majčine ormare sa kojih njenome Jakobu i danas zamirišu jabuke? On joj dozvoljava! Otac! Taj šal je relikvija koju je majka godinama čuvala uz malo lavande, da bi tek ponekad, u hladno zimsko jutro, otišla ogrnuta na misu; sa mislima upućenim sinu. Meni, njenome Jakobu. Otac bi to morao protumačiti jednako kao ja?

          Trpeći probadanje u grudima, Jakob gleda u tu ženu, a vidi neosjetljivu krastaču kako se kurvanjski mazno umotava u majčin šal, dok njegov rođeni, otac, sjedi kao kamen, i ne može da osjeti da pominjanje imena, Regina, izaziva prostačke primisli u umjerenom mišljenju njegovog sina. Zašto otac ne može vidjeti? Zašto? Zar iskusan čovjek može u tolikoj mjeri oslijepiti? Gdje je nestala očeva ljubav i žalost za majkom? Je li sve progutala sebičnost, grubost, ili nemar?

          Zar ne može protiv toga ništa, protiv te žene, i protiv sebe?

          Pošao je rano na počinak izgovorivši se noćnim službama i nakupljenim umorom. Dugo gori svjetlo u sobi, a starac, ushodan oko kuće, pregleda vrata na kokošinjcu, primiče iskliznule crijepove na štali, poklapa bunar. Zašto nadlanicom otire krajeve očiju i pogleda krošnje oraha koje se sablasno ocrtavaju prema bjeličasto osvijetljenom nebeskom svodu?

          Soba je pretrpana upomenama. Jakob raskrili prozor ; vjetar će oslikati ledenu noć na crnom platnu svemira. Kao i nekada u djetinjstvu, iste zvijezde šute, trepere ne remeteći vječite konstelacije. Među milijardama vlati Kumove slame prepoznade sazviježđe Oriona. U sredini skupa, jedan beskrajno daleki svijet odstupa od savršenog pravca. Razumljivo je, pa ipak, zagonetno; baš kao da se gore, u nebu, među zvijezdama, ogleda njegov život. Čija je to zvijezda? Jesam li se ja, Jakob Filipović, rodio ispod nje? I zašto mi baš noćas izgleda tako mala, griješna i neposlušna?        

          Da li bi njegovo bivanje krenulo drugačijim tokom da je ikada dokučio da položaj piramida u dolini Nila odgovara položaju „njegovih triju zvijezda“ nad nebom rodnog sela? Nema odgovora na to pitanje noćas. Nema ni pitanja, jer, nedirnut znanjem o vezama zvijezda sa našim svijetom, Jakob sanja oduvijek budan. U svojem snu liči na majku, ali ne sasvim. Kada bi svakodnevni poslovi dozvoljavali ona se tiho povlačila i strastveno čitala. Posjedovala je gomile zapisa čiji je sadržaj godinama sakrivala od radoznalosti muža i sina, a sada, poslije njezine smrti, kada mu je dozvoljeno podići molitvenik uglačanih korica i pročitati sadržaj, Jakob leži neodlučan. Da li i večeras strahuje pred saznanjima koja bi mogla poljuljati njegova uvjerenja, navike, ideje? Da li noćas zbog gubitka bludi pogledom do zvijezda? Ne, sigurno ne. On osluškuje hujanje vjetra i šušanj u trskama kraj kamenih kuća pored njihove bare. Našoj kući ne prilazi niko. To je privid samo, da se u mraku kod kapije nazire košulja bijela poput snijega, da se čuje usporen korak poštapljen drškom željezničarskog čekića. Ničega tamo nema. Ni pas da lane? Ne može biti!? Eno, Osmana prepoznao; šuti ulizica, i krijući neprijateljstvo prema štapovima maše repom u mraku.

          Osman prilazi bunaru.

          „Pogledaj Jakobe bunar. Neizmjerno je to bogatstvo; ikona i izvor života vaše porodice. Od pradjedova je tako! Danju služi svima vama, a noću, čim se ukažu zvijezde, i umoran čovjek prepusti snu, zatvoren je. Kada svane, i ponovo zasvijetli sunce, po istoj zakonitosti našeg postojanja on otvara svoja njedra. Jednoga dana, bilo kada, bunar ti može uskratiti vodu, i ti ćeš moći koliko hoćeš puta podizati poklopac da bi utažio žeđ. Vode u bunaru neće tada biti, kao što nema ni tvoje majke. Ni mene. Zato ne traži uzalud stihove majčine, jer nećeš u njima sebe naći. Jer korice sitne knjige, njegovom su rukom za tebe odavno zatvorene. Nije tvoje da pitaš ili tražiš. Mali si čovjek. Da ideš putem, vjeruješ i ostaneš pravedan, to je tvoje. Allahu ekber. Bog je velik“.

          Mrak i studen prekrivaju krš i selo. Daleko u trstikama krikne usnula ptica. Leden vjetar tiho šumori oko kamenih kuća. Daljine svemira svjetlucaju nijemo.

          U Zenici začas provedoše boksera kroz mnoštvo. Sa druge strane stanične zgrade čekala je Crna Marica. Koliko će se još dobrog i lošeg ispreplesti među ljudima dok se taj jadnik vrati majci u Sarajevo? Kako je toj ženi? Mora joj biti teže nego nama! Naš sin neće u zatvor. Slobodan je poput ptice, zašto da strepimo!? Pritiska nas neizvjesnost? Nastala je četvrta nedjelja od kako je otišao. Neće ta mora trajati beskonačno. Morali bismo imati više strpljenja. Šta je to, šta znači strpljenje u našem slučaju? Borba za život!? Niko neće upitati kako ti je; niko ti neće i ne može pomoći. Listaj te željezničke papirine, radom ćeš otkloniti misli i zaustaviti vrijeme, Jakobe. A možda usput ispraviš i kakvu grešku.         

          Do stanice je preostalo nekoliko zahuktaja lokomotive koje nije čuo. Nije osjetio ni poznat miris Natronke koji izdaleka upozorava na ulazak u Maglaj. Začudi se kad ugleda službenu kapu; otpravnik nekome pokazuje prema njegovom vagonu.

          ─ Dobar dan Jakobe.

          ─ Kako si Badema, kako ti je šćer?

          ─ Ozdravila je, ali moj babo, Jakobe. Umro je ─ zaplaka se Badema.

          ─ Kako bona, umro? Nije moguće?

          ─ Umro, eto. Kašlj’o je uvijek ali je sada bac’o krv jedno pet dana. I ode, nestade.

          ─ Baš mi je žao. Jel’ se, jadan, namučio? Je l’ ga bolilo?

          ─ Nije! Umro je, jadnik, mirno, k’o ja’nje.

          ─ Kad je...? ─ ne dovrši Jakob videći da Badema otvora dušu.

          ─ Prije ćet’ri dana. Nije progovar’o od zore. Prešutio je sve do rućka, a kahvu sa majkom nije ni srkn’o. Haman naveće’ kaza mome Hamici; naspider nam, Hamiću, po jednu, da popijemo za akšamluk. Ja mu kažem, nemoreš bolan babo piti rakiju, bolestan si, a on me posla na sprat po cigare. I još mi kaže, povedi Narcisu sa sobom da popričam sa Hamom nasamo. Nije prošlo ni pet minuta, mala ostala gore sa majkom, zaspala, a ja ti, s’ onim cigarama pravo niz stepenice njemu i Hamici. A on mi otiš’o. Zasp’o, rahmet mu duši. Rek’o Hamici, pihni ti moj Hamo slobodno, bez mene, dok ja malko pogledam pod kožu. Eto tako je reko...

          ─ Jeste li ga sahranili?

          ─ Juće’ je bila đenaza, sav Maglaj doš’o, i sva željezn’ca.

          Svi ti vagoni i lokomotive, ta željezurija što decenijama orginja prugom vukući tovare roba i bezbrojne putnike, sve je to podložno kvarovima. Uporediti jedan vagon kojeg danonoćno pregledaju ili mu izmjenjuju dotrajale dijelove, uporediti ga sa čovjekom koji četrdeset ili čak pedest godina danonoćno argatuje po vjetru, kiši i mrazu. Kako? Ko tog ljudskog stvora gleda, podmazuje i zaklanja od hladnoće i sekiracije. Ko da ga popravlja? Nema za nas rezervnih dijelova, bez toga moramo izdržati najveće napore i habanja. I kako se onda može reći da je mašina jača od ljudskog bića? Čovjek je veličanstven poput Titana, snažniji i otporniji od svake vještačke naprave. Ipak, mora se priznati da svako ljudsko biće ima jednu zamršenu falinku. To je njegova Duša. Zbog nje odlazak na drugi svijet i nije baš velika zagonetka. Smrt je logičan ishod ljudskog postojanja; kruna dugog života kojega desetljećima listamo poput kakve knjižurine ispisane gustim i nerazumljivim poglavljima o tjelesnim i duševnim patnjama i nesporazumima. Na kraju čitanja, umjesto samrtnog straha dolazi smirenje koje i nije mir. Smrt je predaja unutrašnjih snaga i pristanak ljudskog tijela da preseli tamo gdje prestaju borbe i nerazumijevanje. Smrt je i konačno saznanje o duši.

Nastavlja se...