petak, 29. ožujka 2019.

Boro Pernar | Tri života Jakoba Filipovića (2)


  Idući prema centru grada naiđe na utočište. Par glatkih kamenih stuba uspinje se u „Buffet”. Svjetluca Wurlitzerov jukebox, podvrgnut poštovanju jutarnjeg mira; jedina stvar u lokalu nedirnuta patinom prošlosti. Žena njegovih godina, ili mlađa, ponudi ga da sjedne.
          ─ Dobro jutro gospodine! Izvolite se raskomotiti. Odmah dolazim.
          Zadržala se časak iza šanka da bi oprala čaše ne primjećujući da gost posmatra oko sebe. Kada je prišla stolu Jakoba iznenadiše nježno oblikovane ruke.
          ─ Što želi gospodin?
          Naspavana žena i pomno očešljana. Profinjen način izražavanja i kretanja bolje bi pristajali atmosferi banke ili državne ustanove. Zašto je, i kako dospjela u bife? Moguće da je njen život sličan mome?         
         Nagađajući o sudbini žene ponovo se suoči sa pitanjem vlastitogoga bivstvovanja. Vijek njegov prolazi u besanim noćima, čamotinji ljuljanja i ubitačnom ritmu truckanja i lomljave vozova. I ko zna da li je prazna kafana bila razlog iz kojeg oprezno predloži:
          ─ Da li biste bili ljubazni da posjedite uz mene? Da ne pijem sam!?
          Ne krijući, žena pogleda njegove usne. Možda se čudi mojoj prodornosti, pomisli Jakob; mada u njenim očima nije našao znakove pitanja ili prijekora?
          ─ Molim vas, ponesite nešto i za sebe. Odaberite po želji.

         Gledao je za njom dok je išla prema šanku; premjerio vitku figuru. Znao je da ona ne može primijetiti njegov pogled jer ni on ne vidi njeno lice u ogledalu. Lokal je prazan, nema svjedoka koji bi uočili nepristojno zurenje. Ima izazovne noge i privlačnija je dok se vraća stolu. Grudi ne pokriva poslužavnikom; pored sve zatvorenosti nedvojbeno upućuju na duboku i tajanstvenu ženstvenost. Smiješila se smjerno, sa istovremenom otvorenošću koja zbunjuje. Od ulaska u bife gledala ga je u oči, kao da pokušava iznuditi potvrdu o iskrenosti. Da li se ona, u pravilu, bez predomišljanja upušta u razgovor sa svim ostalim gostima? Tako jednostavno, spontano? Nije se mučio pitanjima, njegove misli se otkloniše nečem što mu se u tom trenutku učinilo važnijim, mada bijaše svjestan da toga jutra, kao ni godinama ranije, nije o tome ni pomišljao.
          ─ Ako se pitate od čega potiču moji podočnjaci, ne mislite da sam propalica. To su izdajnički znaci neprospavanih noći. Vidite i sami, željezničar sam, a željezničari znaju kako je biti neispavan.
         Smiješio se vlastitoj naivnosti. Ta žena čarolijom čupa riječi iz mene. Opravdavam izgled svoga lica? Moram prestati.
         Pokušava vladati sobom ne znajući da plavetnilo njegovih očiju postaje bistrije. A žena, možda baš zbog toga, ponovo pere čaše. Onda priđe šanku želeći novi pelinkovac. Ne pita se je li čašica izgovor samome sebi; mučnina u želucu nestala je ulaskom u Buffet. Sa izgovorom u ruci stoji pred njom želeći ponovo vidjeti njene ruke. Uistinu, pod svjetlom koje nemilosrdno osvjetljava crte lica, može detaljno odmjeriti obilno poprsje i zaključiti da pred njim stoji žena vanredno privlačne i njegovane spoljašnjosti.
          ─ Neprijatno je biti pospan ─ reče ona ne mazeći se. ─ Zbog toga odlazim spavati rano. Ovdje počinjem raditi svakog jutra u pet. Ljudi dolaze rano, piju konjak, čaj ili kavu. Vlasnici u to vrijeme spavaju jer nastavljaju raditi od podneva do kasno u noć.
          ─ Recite, kakvu muziku slušaju vaši gosti? Sviđa mi se ovo što čujemo. Šta je to?
          ─ Oh, gosti najradije slušaju popularnu muziku sa jukeboxa, a ovo sada, to vam je Španjolski ples broj pet. Kompozitor je čuveni Enrico Granados. Zbog takvih stvari volim radio. Ovaj violinista, što tako strastveno svira, zove se Christian Ferras; Francuz je po narodnosti. Ista kompozicija može se čuti u čarobnim transkripcijama za gitaru, klavir, ili harfu. Samo me jedno nemojte pitati: koje izvođenje mi se najviše sviđa? To ne bih znala odgovoriti.
         Melodija i ritam govora, mada obojeni strašću ka muzici, ujednačeni su i smireni, pomisli Jakob krijući osmijehom uzbuđenje izazvano milovanjem njenoga glasa.
          ─ Nisam muzički obrazovan. Trebao bih vas prvo upitati šta je to transkripcija za gitaru? Ne poznajem španske plesove. Priroda mojega posla je takva da sam obavezan biti budan kada drugi ljudi spavaju, u vozu, gdje je zbog velike buke nemoguće slušati ozbiljnu muziku. A danju, van voza, kada bih mogao nesmetano slušati muziku, moram spavati.
          ─ Jeste li oduvijek zaposleni na željeznici? ─ upita ona.
          ─ Taj posao radim već petnaest godina. Prije toga sam bio zaposlen kao zanatlija u fabrici vagona. Izvinite, ne znam kako mi je promaklo. Zovem se Jakob Filipović.
          ─ Hvala lijepa. Rahela Romanov Kunz.
          ─ Kunz. Kako to Kunz, ako smijem pitati?
          ─ To je prezime bivšega muža ─ odgovori ona, a Jakob, osjetivši zadovoljstvo, podiže dlanove uvis, u znak distanciranja od radoznalosti, ili prikrivanja radosti:
          ─ Oprostite. Oprostite, molim vas!
          ─ Ne brinite, ta rana je zacijelila. Jakob nije mogao znati da je u trenutku odlučila da neće postavljati pitanja.
          ─ Nisam radoznale prirode, ali bih izuzetno u vašem slučaju, volio saznati usljed čega je došlo do... Pardon, pod uslovom da pitanje ne smatrate radoznalim?
          ─ Proveli smo zajedno više od tri godine ─ nastavi ona. ─ Nismo imali djecu. Ja nisam mogla. Otišao je iznenada, bez pozdrava i objašnjenja. Zurück nach München. Ne raspitujući se naokolo, slučajno sam saznala da me je zamijenio za bajernski dekolte. Vidite Jakobe, profesori muzike ne pate od prevelike vjernosti.
          ─ Nisam uvjeren da je našao bolju ženu. Naprotiv...
          ─ Sada je to prošlost. Ipak, hvala vam na komplimentu. 
          Prošlo je podne kada su pošli prema centru grada. Bilo je previše svjetla; Jakob je žmirkao znajući da je to posljedica nedovoljnog sna. Zašto da brine zbog umora, večeras će u vozu imati priliku za spavanje. Sada ide sa Rahelom.
          Rahela. Ona ga je pozvala da je isprati do banke, pa onda da je pričeka, ne više od deset minuta, pred šnajderajem. Da sjednu u Gradsku kavanu, pod suncobran? I tu želju je izrazila ona. Zamore je kavanski razgovori i dim. Poželi se šetati gradom. Prijatno se osjeća okružena bolje odjevenim ljudima. Gosti Buffeta u glavnom pripadaju niskim društvenim slojevima.
          A vidi mene! Zar sam uglađen? Usred sunčanog dana šetam u pohabanoj uniformi i kožnom mantilu. Sa putne torbe pogled mu kliznu na Raheline cipele, zatim na članke, pa naviše, do osjećaja ponosa; da je među gradskim svijetom viđen sa lijepom ženom vitkih nogu, naobrazovanom. Tu prestade misliti o svome izgledu.
          Proučavao je njezino lice dok je poslovala iza šanka; pratio igru svjetla. Sunce je provirilo sa istoka kad je pročitao blagost na čelu jedva napadnutom borama. A tek tu, pred Gradskom kavanom, ne želi se mučiti pitanjem društvenih slojeva. Kojem bi sloju pripao on, željeznički službenik niskoga ranga? Zar time da se muči pored divnog otvorenog lica; uzdrhtan, bez daha; usred neodložnog zahtjeva tijela da se odmah tu, pred tim neuglađenim ili uglađenim svijetom, sjedini sa razoružavajućim osmijehom, čulnim usnama i vanrednom puti toga stvorenja.
          Nije primijetila koliko mu drhte prsti kada je posegnuo u torbu za cigaretama. Jer, željela je da konačno prestanu sa izlišnim germanskim persiranjem. Van bifea nije potrebno pokazivati odstojanje. Ona je tako htjela. Htjela je čas ovo, i čas ono, smješkala se ne pretpostavljajući sa kolikim poteškoćama on uspostavlja kontrolu nad svojim uznemirenim bićem. Nije se zapitao da li bi željela saznati da se u službenoj torbi nalazi i hrana potrebna željezničaru za vrijeme izbivanja iz porodičnog doma?

                                                              *****

          Bila je noć kada je pošao na voz. Osjećao je njezin pogled na ramenima. Ipak nije uspravio leđa. Zar da stvara drugačiju sliku o sebi? Ima on i drugih briga. Kroz petnaestak minuta će sresti švercera koji drži Švajcarsku vezu. Potrebno je da podigne koncentraciju do najviših granica u cilju iskapanja kakvog podatka koji bi poslužio u svrhu skraćivanja lanca trgovine. Razmišljajući o švercu pokušava otkloniti misli. Ne ide. U Gradskoj kavani naslutio je njezinu brigu. Zašto brine? Kojim pravom bi je okarakterisao kao zagrebačku fuficu? Iz razloga koje nije smio priznati, pita se; da o proteklom danu razmisli odbacivši obostranu simpatiju i privlačnost, ne bi li ipak njeno ponašanje nazvao ženskim ofiranjem?
           Vođen instinktom ide na slijepo. Zvono tramvaja, vrisak automobilske sirene ili razgovor u nepreglednoj rijeci prolaznika; ni jedan od zvukova gradske buke ne dopire do željezničara zalutalog među taktovima Slavenskoga plesa. Allegretto grazioso; podsjećanje na sladostrasnu popodnevnu predstavu bez tjelesnog dodira. Stojeći na rubu ivičnjaka, odvojen pogrešnim korakom od vjerovatne smrti pod točkovima prometnog vozila, Jakob osjeti u prsima stapanje treptaja Rahelinog glasa sa melodijom pulsiranja vlastite duše. Najedanput, shvativši da stoji na domak cilja, prenu se i napola osviješten pređe ulicu i uđe u Glavni kolodvor. Rastrijezni ga ruka na ramenu i švajcarski naglasak njemačkog jezika:
          ─ Guten Abend, Herr Jakob! Ich frage mich ob Sie treumen?
          ─ Nein, Ich treume nicht. Dobro veče ─  Do toga dana nije sanjao.
          ─ Kommen sie, bitte, mitt. Hajte da pijemo pivo. Ich gebe ein aus.
          ─ Ich kann nicht wheil Ich aber Heute Abend arbeiten muß ─ brani se Jakob ali Hans je bio, sa razlogom, raspoložen za piće.
          ─ Komm Mal Alter. Nećemo dugo. Zar ne vidiš da je torba spremna? Popijmo po jednu u ime maskiranja. Da ne budemo previše upadljivi.
          Sudeći po govoru Ivan je porijeklom Dalmatinac, ili Hercegovac, vrag bi znao šta je? Rado poduzima sve drugo, samo poštene poslove ne. Ma ni ja nisam bolji, iako bi se u moju odbranu ipak moglo reći da imam ženu domaćicu i trojicu poodraslih sinova. Ovaj tobožnji Hans nema ni roda ni poroda. Ipak šuti, Jakobe. Budi pametan. Drži jezik iza zuba da ti ne ispadne pogrešna riječ. Dok pred tobom stoji još dvadesetak godina rada, šutanje je vrijedno pet kilograma švicarskih satova. Ili najmanje toliko. A ti znaš bolje nego iko drugi, koliko je tu odricanja i bezbroj susreta sa svakojakom fukarom.

          Brzi voz napušta Zagrebački kolodvor bez zakašnjenja. Dobar razlog da se pripali cigareta. Kompozicija ubrzava sijekući polje željeza izbrazdano desetinama kolosijeka koji će se, jedan za drugim, uliti u četiristotine kilometara pruge koja vodi ka Sarajevu. Zavaljen u sjedištu službenog kupea, unesen u sinkopirani ritam bubnjanja točkova, Jakob zna da ni večeras ne može prespavati prelazak rijeke. Nestrpljivo iščekuje promjenu jačine i boje zvuka u trenutku stupanja lokomotive na zeleni željeznički most na Savi. Ogroman učinak vučne snage megatonske kompozicije, potmulo podrhtavanje čelične konstrukcije, titanski zvuk trvenja masa na kolosalnom rasponu nad rijekom; godinama doživljava kao primalnu predstavu svih čula. Napregnutog tijela i uma, cijelokupnim bićem osjeti čulnost podavanja mosta zmijastoj prodornosti željeznice predvođene lokomotivom naoružanom stotinama konjskih snaga. U postojanom ritmu preskakanja i odbijanja zvuka usred geometrijski pravilnih elemenata mosta, koje bi Rahela sa sigurnošću okarakterisala kao izvanredan događaj skladne lomljave, koju bi, shodno zakonitostima muzike, velikom vjerovatnoćom, u šali, naslovila kao Kinetički koncert za sedamstotinapedesethiljada tona čelika, Jakob je oduvijek nalazio postojanje i ispunjenje iskonske čovjekove potrebe da kontroliše elemente prirode; baš onako, kao što je pećinski čovjek naučio sebi pokoriti ženu. Tokom proteklih godina rada na željeznici, kao po pravilu, na tom bi mostu počinjao osjećati divljačku žudnju za Iskrom trpeći u dubini prsa, između uznemirenog srca i grudne kosti, vibracijama začetu požudu koja bi vijugavim putevima čovječije utrobe posezala nisko u njegovo tijelo dražeći razbuđenu muškost.
          U povratku kući misli pritiskaju u sjedište? Zahtijevaju brojne cigarete u noći koja ne obećava više sna nego prethodna? Zašto se misao vraća u potkrovlje na suprotnoj obali Save, među zidove toplih boja i ukusom znalca odabrane komade namještaja? Zar sve ovo večeras poslije jednog popodneva ispunjenog egzotičnim mirisom druge žene i muzikom?   
          Zašto taj dan nije proveo drukčije? Da li je svjesno potisnuo ono što bi ga već kao pomisao spriječilo da provede sate sa tom ženom? Trebalo je prekinuti tu igru? Prešutjeti Iskru i djecu! Je li to greška ili pokušaj prevare? Povuče tri gutljaja rakije.
          Da li je potrebno u tolikoj mjeri raščlanjivati svoje postupke? Zašto taj posao ne prepusti rijeci života? Na kraju krajeva, zar se nije i Rahela uzdržala od pitanja koja zadiru preduboko? Jednostavnije je prepustiti se mislima koje rađaju muziku u duši?
         Antonin Dvoržak. Rahela reče da kompozitorovo djelo počiva u našoj osjećajnoj krvi. Slavenski ples broj dva u e-molu; opus broj sedamdesetdva. Zapamtio je mjeru za tempo!? Allegretto grazioso. Savršenstvo Dvoržakove muzike nije moguće uporediti sa protestom trenja šina i točkova. Pa kako bi onda tokove poznanstva sa Rahelom uskladio sa složenošću uhodanih kolosijeka njegovog života?
         Kao i za sve drugo što se, uz poteškoće ili nikada, ne ostvaruje u ljudskom životu, za to bi se mogla pronaći utjeha. Jakob se voli napiti Kostajničke vode. Ne propušta priliku da pije na istoj česmi godinama. To zna svaki mašinovođa. Je li to potreba, navika, strast? Ili je nešto slično uznošenju van ovoga svijeta dok sluša Dvoržakovu muziku? Allegretto grazioso, kao i sve drugo u čovjeku; potraje nekoliko trenutaka, poput točenja vode na brzinu u nekoj od prolaznih stanica. Staklo se magli odozdo prema grliću, i to traje sve dok ledena voda ne prelije rub boce sapravši tanku maglicu, a kompozicija krene uz promukao pisak.
          Svježina boce na dlanovima potaknu ga da uskoči u vagon i da, otpivši nekoliko gutljaja, pođe utrobom voza prema vagon-restoranu. U džepovima bluze napipa dovoljno cigareta zaboravljajući da je svu potrebnu hranu za izbivanje iz porodice ostavio nedirnutu u Bosanskoj Kostajnici, u korpi za otpatke.

Nastavlja se...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.