Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 16. srpnja 2026.

Ivan Pozzoni | Slijepac ne zna ugasiti svjetlo

 

Svima nam je jasno, slijepac ne zna ugasiti svjetlo,

svi slijepci ovoga svijeta ne znaju ugasiti svjetlo umjetnosti,

pa i da propadne svako elektrodistributivno društvo, umjetnost bi sjala toplo,

zamračujući račune nomadskog superkapitalizma u cijelosti.


Svima nam je jasno, slijepac ne zna ugasiti svjetlo,

i kada budemo razvrstani u arhivu kakva groblja i sjene,

ili, štoviše, u solidarnoj zajednici kakve grobnice zajedničke,

mrak neće prestati svjetlucati, makar snagom ove mijene:

crvenog lumina što ga vjetar moči i kiše grle paničke.


Svima nam je jasno, slijepac ne zna ugasiti svjetlo,

čak i kada budemo zatvoreni u mraku urne ili lijesa crna,

ubijeni recesijom, rakom, državnim udarom il' kapijom apopleksije,

obrtnik nikada neće prestati tipkati, dok u njemu gori iskra plodna,

ili komunicirati preko mikročipova ugrađenih usred moždane refleksije,

nasljednik Sumerana, Hetita, ili linearnog pisma B, bez imalo sjete,

nikada se neće prestati spaljivati, paleći se i buneći,

protiv sljepila svijeta u kojem tek navika plete.


Kada mi Odin zapovjedi da se povučem i sklonim,

na mrzovoljan način, kako i priliči teutonskom božanstvu i glasu,

imat ću barem to zadovoljstvo da u trenucima ovim bolnim

nisam pridonio propasti nacionalnog elektrodistributivnog poduzeća u tom času.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.