Dubravka Mandić | Putnik - glazbenik

Da bih napisala priču, moram imati spoznaju iz života koji prolazim ili kroz koji sam prošla. Jučer je to bio „Čovjek bez glasa“, a danas pišem o čovjeku u trećoj životnoj dobi. Pustit ću srce da mi bude navigacija i neka ova priča putuje svojim smjerom... jer on je putnik-glazbenik.

Rodiš se, odrasteš, pa odeš u svijet. Školuješ se negdje daleko, van granica, a onda tu tuđinu počneš doživljavati kao dom. Vraćaš se natrag samo u posjete, roditeljima, pa opet odlaziš na neku novu adresu. Vrtnja života u krug, kao da si na velikom rotoru, dok vrijeme nezaustavljivo teče.

Poslužit ću se kratkom spoznajom o njegovu životu i glazbi. Njegovi tajni inicijali skrivaju mu lice, i neka tako ostane, dok se kroz tekst vraćam u mladost ovog putnika koji je svoje utočište oduvijek pronalazio među crno-bijelim tipkama.

Tražio je mir u olujama života sa svojim suputnicama — ženama različitih kultura, vjera, domaćim i stranim. Bilo bi previše konzervativno i površno reći da je bio ženskaroš. Istina je sasvim drugačija. Uz klavir koji je silno volio, on je samo očajnički htio obitelj i djecu; njegovo je srce nudilo bezuvjetnu ljubav. U jednom od tih zajedničkih života dobio je sina. Htio je taj plamen ljubavi darovati svom djetetu, naučiti njegove male prste prvim akordima, ali majka je postala nepremostiva prepreka između oca i sina. Teško je gledati čovjeka koji u sebi nosi toliko ljubavi za bližnjega svog, a ne može je dati onom najvažnijem — svom djetetu, kako bi taj žar nastavio gorjeti. U njemu je ostala potisnuta, tiha melodija koja ga prati kroz cijeli život.

Kroz svoje životno putovanje svijetom, s teškim koferom i glazbom izlazio na razne postaje. Svaka je postaja nakratko postajala njegov dom, svaki novi klavir na kojem je svirao donosio je privremeni mir. Zbog te neprestane čežnje za obitelji, ostajao bi sa svakom novom partnericom koju bi upoznao. Sve bi to trajalo neko vrijeme, a onda bi vizija nestala. Mašta o budućnosti rasplinula bi se poput odjeka utišane tipke, ostavljajući iza sebe sjetu i prašinu koju ponovno treba počistiti.

I tako lete godine, kao da je život prošao ispod radara. Netko sa strane rekao bi da je imao buran život, da je uživao na egzotičnim lokacijama i u sjaju reflektora, ali ja se ponovno vraćam u njegovu mladost i kažem: ne. Uživati u životu je nešto sasvim drugo. Njegov poziv bio je upravo taj klavir, koncerti, to je bio kruh od kojeg je živio. S glazbom je bio spreman stvarati zajednicu, tražeći srodnu dušu i razumijevanje. Nije tražio puno, a davao je cijelo svoje srce. Ipak, činilo se kao da mu se sreća uvijek ruši u trenutku kada bi pomislio da je konačno skladao život iz snova.

Ali nije.

Gospodin je sada u trećoj životnoj dobi. Slučajno ga upoznah u vrijeme Korizme — u vrijeme predanja, pomaganja, iskrenosti i strpljivosti. Tada shvatiš da ponekad trebaš biti samo publika; utišati sve oko sebe i umjesto nota saslušati nečiju tihu, životnu priču.

Često zavirim u dušu osobe. Tamo me dočeka tekst koji samo treba sročiti i staviti na komad papira. Učinila sam to i s ovom pričom. Sada je ispred njega tabla „Stop“, mjesto gdje pruža korak u novi život bez nekog fiksnog datuma. Njegovi su prsti možda umorni, srce ranjeno i istrošeno, a snaga mu treba za neke nove, tiše snove. Sva ta bivša utočišta i postaje ostaju tek kao životne lekcije i sjećanja.

Ovdje ću zaustaviti svoju rijeku misli i sačuvati neke riječi samo za sebe. Ipak, naučila sam iz ove priče ono najvažnije: ljubav je milostiva i dobrostiva, ona se poklanja, ne gleda korist i ništa ne traži zauzvrat.