Slavica Aralica | Mala ja, a vele televizija

(SLAVA S BLAGIM OKUSOM RASOLA)

U ponedjeljak ujutro "pala" je frizura, jasno, po dobrom penzićkom običaju u "sam svoj majstor" režiji, pa već oprobana svečana oblekica u stilu stroge profesorice, jedan mršavi make-up, onda sva sila raspršivača, od onih da učvrste frizuru do miomirisnih, što je moj Antiprotivni popratio svojim komentarom:

- Za Gospu, ma jesi li to razbila oni parfem što ti ga je Kanađanin darova? Ili Černobil opet propušta kad je taj otrovni oblak stiga sve do mene, a i šire? Zamantat će i mene i Maloga (unuka čija se visina baš ne slaže s didinim nadimkom) koji će nas voziti. Iziđi vanka da se provjetriš jer san gas-masku izgubija prije kojih po stoljeća u zadnjoj rezervi na  Majevici . Sva će mi spiza vonjati po tom  Gucciju.

I tako sam prošetala stepenicama s trećega kata da razvodnim skupu kolonjsku vodicu prije nego me puste u auto. Crveni auto, crvena moja pletena jaketa, a još crvenija ja na plus trideset, ali za ljepotu treba malo i patiti. I eto nas ispred Gavanovih, pardon Hateveovih srebrnih  dvora, velebnoga, što širokoga, što dugačkoga zdanja s visokom kapom antena na vrhu. Slijedi provjera na porti, odakle nas uputiše na portu B30.

- A tko ste vi? - pita portir Antiprotivnoga.

- Vi niste pozvani.

- Jesam, jesam, ja sam onaj koji će vam ušparati Gorsku službu da je traži po tim hodnicima. Ona vam se može izgubiti i u takujinu.

I tako mene moj brižni Bračni sprovede do rečene porte 30, preda u ruke producentu koji mi tutne na potpis nekoliko ispisanih lancuna koje ne bih ni s ona dva para naočala mogla tako brzo pročitati. Onda me preuzme urednica s kojom prođoh cijeli labirint duuugih hodnika sa stotinu vrata i ispljune me u neku ogromnu dvoranu koja je dijelom djelovala neuređeno, improvizirano, s gomilom kabelskih zmija po podu, ogrnuta nekim bijelim "lancunima". U sredini tog svojevrsnog megašatora bio je uređen i osvijetljen podij sa stolićem i četiri raznobojne foteljice. Ispred njega kamermani sa svojim pokretnim kamerama koje vozaju ukrug. Odozgo povješane stotine kamera poput šišmiša sa stropa kakve pećine. Dakle, to je to mjesto od kojeg svakoga uhvati trema pri pomisli koliko će ga sad ljudi gledati. Ja cijepljena na tremu. Ali ne i na radoznalost (tko će biti drugi sugovornici, kakva će biti pitanja...) i strah da me neće pustiti da kažem što sam htjela. Odmah mi zakačiše onu bubicu od mikrofona, ozvučiše me kao u kakvom špijunskom filmu. Usput pričam s ljubaznim domaćinom, dajem mu knjigu, pišem posvetu i tek kad me ispravi da on nije taj kome pišem, shvatim da je to glavom i bez brade uvaženi dr. Beck u čijoj ću biti emisiji. Dajem drugu knjigu, pišem drugu posvetu i između slova se sramim. Onako, za sebe. Dođoše još dvije prve marke naše onkologije, pa posjedasmo svatko na svoju boju fotelje. Mene dopade zelena. Volim sve zeleno osim nezrela voća i nezrelih glava. Dakle, tri aktivna liječnika i ja bez medicinskih portfelja. Ja kao onaj na kojem medicina peče zanat, onaj u trpnom stanju. Ali vrlo pričljivom. I krene razgovor. Od struke mudar i počan, od mene iskušan i praktičan. Tema teška, ali razgovor lako teče i optimističan je. Priča o novim mogućnostima, napretku struke, naprosto hrani nadu onima na čiju je adresu pao grah, kako bi rekla moja prijateljica iz Vinkovaca koja se više od tri desetljeća opirala toj zloćudnoj pošasti.

Nadam se da nada sluša, da ne kaže da nije čula. Ona je ona najčvršća slamka za koju se držimo ako struka padne na ispitu.

A slušajući uvažene medicinske goste, stekla sam dojam da neće. Bar ne često.

Sutra se istim putem vratila u Najlipši Grad na Svitu, u svoju malu kolotečinu, svoj mir. Ostavila iza sebe Veleteleviziju, reflektore i dr.Becka s gostima. Spremila ih u nekoliko videa dr.Male, koja je gledala emisiju, i link koji su mi poslali za koji dan. Ostavila polusatnu slavu iza sebe.

Subota je. Moj dan za veliku spizu. Za Pazar. Grabim kolica, natučem naočale, našopam takujin da dotekne i iscurim vani. Nisam nego zaključala vrata, a iza leđa čujem  susjedu:

- A tako ste lipo govorili, bio mi gušt slušati. Stvoreni ste za televiziju!

- Hvala, hvala - požurim zaustaviti odu u svoju čast i s kolicima sjurim se niza stepenice.

- Susida! - zove netko s po ulice.

- Ma jeste li ono vi bili na televiziji prin dva dana? Nako šesnu vas nisan nika vidila.

- Jesam, jesam - ali sad žurim - režem ja ulični scenarij i gledam da se uhvatim skala od Pazara.

I eto me zdesna bancima, idem po domaća jaja.

- Oprostite, gospođo,  - obrati mi se Mate koji prodaje kiseli kupus iz kace i baš je u tom trenu u ruci držao jednu glavu za sarme.

- Mogu li vas nešto pitati?

- Pitajte slobodno.

- Ma jeste li ono vi bili na televiziji u četvrtak? I pričali s doktorom Beckom?

(I brzo spusti onu glavu u kacu, mene obli miris rasola, a on pruži drugu ruku da mi čestita.)

- Jesam i hvala na pitanju - brzo odgovorim, ne čekajući divljenje, izbjegnem ruku, okrenem se na peti i još brže ostavim Pazar iza leđa, gledajući u zemlju kao seoska mlada kako bih se što prije sakrila u svoja četiri zida. Daleko od reflektora, daleko od slave. Makar i kratkotrajna, naporna je. Draže mi je biti Mala Ja, a Vele Televiziju ostavljam nekom drugom.

A Mate me otada uredno pozdravlja svaki put kad prođem pored njegove kace s kupusom. Ne da da moja slava izblijedi. Pa ako je i s blagim okusom rasola.