Lada Franić | Ja sam bila voda

Ne pišem zakon.
Nosim ga u tijelu.

U meni se vino
pravi samo
bez slavlja
u mraku, pod rebrima
ugljen mi grije ruke
dok gasim požare
koje nisam zapalila

A ljudi?

Ljudi se u meni
ruše zbog šutnje
iz krvi koja se hladi
iz poljubaca
koje su više uzimali
nego davali

Silan je vaš zakon
ali jedino
pomoću moga
preživljavam

Kažu: sebe sačuvaj!

Odgovaram:
rasipala bih se
kako bih ostala živa
preživjela bitke u kuhinji
i
na bojnim poljima
satkanim od zavisti
od bijede u postelji
od opasnosti
koje su nosile
ime oholosti
i glas
koji je govorio:

„To je normalno.”

Smrt?
Smrt i ja smo
uvježbavale
plesne korake
godinama
prestala sam je
zvati prijetnjom.

Ali vidjela sam
od vode se može
praviti svjetlost

ja sam bila voda
po kojoj su gackali
da bi osvijetlili
sebi put

Snovi?
Moji su se pretvarali
u ruke pune posla,
u leđa koja nose,
u usta koja šute
kad bi istina
preskupa postala.

Neprijatelje nisam
pretvarala u braću
toliko naivna ipak
nisam
ja sam ih stvarala
i učila voljeti
i puštala
da
odu

Kažu:
Zakon je star i uvijek nov.

Odgovaram:
Znam koliko je star.
Star je koliko i prva žena
koja je shvatila
da se svijet
ne održava na idejama
nego na ženinoj kičmi.

Usavršava se
ali ne u uzvišenosti uma
nego u djevojčici
koja rano nauči
stisnuti zube
u ženi koja više
ne objašnjava

Ne slavim zakon ljudi

Preživljavam
njegove nuspojave

i kad odem
ostat će rupa
u vremenu
u kojoj se
držalo sve
što se nije
smjelo
raspasti
i
rasuti