Božica Jelušić | Bezdomlje, pustopolje

Lagodno je onom, tko ne mora ništa;
Perut trijebi, puši, sam sobom se bavi.
Ne dopire k njemu dim sa razbojišta,
Lastavicu mrtvu ne vidi u travi.

Ne brine ga rijeka, kukuruz ni repa,
Ni hambari prazni, ni dimnjak urušen.
Tko pogaču mijesi a tko kosu klepa,
Ni gdje noga pada u grm narogušen.

Tamo negdje biva, gdje ga spusti slučaj,
Ostavlja sve snove na tuđoj adresi.
Govori mu robot: Ustaj, hodaj, ručaj!
O kazaljku satnu potom se objesi!

Curi mrtvo vrijeme iz hrđave pipe,
Daljina se s praznim nebosklonom spaja.
I govore ljudi, dok zglobovi škripe:
Blago li je njemu: nema zavičaja.