Mario Habajec | Jedina

Ne susrećem tebe, a više ni nju

   koja je drugi dio duše tvoje

       nesvjesna i dana , i tebe 

    dok šutke vodiš je u šetnju 

            u okrilju zore 

Ona je sretna u svijetu 

   kojeg ne prepoznaje 

U svijetu bez proljeća, ljeta 

   i bez zime

U čijim mijenama ti ponavljaš

    " jedina , moja jedina "

          uz njezino  ime 

I dalje je u srcu nosiš :

njena nasmiješena  usta,

   njene   divne ,  modre  oči 

                prste, zgrčene  od  boli ;

I voliš  je  nekako  tužno ...

     kod tebe nema zaborava 

I u snu kad se javi , kad te budi 

     ti je poljubiš , ti je zagrliš 

   ko nekad želiš, sav joj se dati 

Mario Habajec | Naša prazna kuća

Sama sred bespuća stoji

Tijelo drveno i kameno nosi 

Kosa puna mirisa uspomena 

Kako li je lijepa takva,

I bezimena,

Naša prazna kuća 

Prozori njeni gledaju unutra 

Ali unutra više nikog nema 

Podovi suhi i bez koraka škripe 

Sred njene zamukle tišine 

Prošli smo godišta mnoga

Djeca odrasla i postala svoja

I koliko pokušaja, otisnuća 

Gledam kako lijepa je takva

I još uvijek puna čuda

Naša prazna kuća 

Mario Habajec | Dotjerivanje dana

Među rebrima noći popucale

Rijetke tetive mraka,

Dok zora srče prve zrake svjetla

Grgoljeći odlazeće snove,

Budim se.

Danas sam odlučio izbaciti sve

Suvišne onomatopeje iz govora,

I sva jata riba skupiti u jedan 

Ocean.

Tužan sam jer je dan otuđen:

Na meni zakopčan džemper sjete.

A baš danas želim naći sreću 

Žudeći je pronaći u malim stvarima:

Skuham jabuke, kruške i smokve

I sa tako ušećerenim kompotom 

Gledam kroz prozor, ušutio,

Natečeno srce svijeta

Mario Habajec | reci mi esperantom

vlastiti krvožilni sustav naše

majke je u opasnosti.

rastočena i u mukama 

podnosi šutke dosuđeni usud.

mi, njena uzoholjena djeca,

gledamo samo svoje potrebe,

jer su važne naše ljubavi i strasti,

i nemamo vremena za druge

mada na ovome svijetu nećemo

unedogled trčkarati sami.

čak i na majčinoj samrti

pravimo se gluhi i slijepi,

želeći iznova  pobjeći u neku

novu i lažnu sigurnost,

gdje se nećemo osjećati tuđe

kao kamen odbačen kraj puta

na koji se sliježe užegla prašina

a sunčeva jara uvukla se u

pore ostarjele nam kože,

jer kraj uvijek pristiže

a poštar ne zvoni dvaput

Mario Habajec | Jematva

 

Vinogradi nisu još zazorili,

nisu se još ni suncem orodili,

          a berba već započe:

  jematva  pjesničkih  duša!!

Prvi se rasidrio iz  vremena

    u hladnom  siječnju,

a evo, drugi ga već sustiže u

jedinom mjesecu ženskog imena,

pa se stječe dojam kao da se 

netko  uinatio,

kao da se nešto  zaprkosilo ,

kao  da  je  iscurio božanski

nektar života iz blago

nadošla vimena nebeskog .

Je li ovo pomor pjesnika na

   šarenoj poetskoj tkanici,

u ovom svijetu punom drače,

odumiru li to zaista oni, koji su 

    sveudilj čuđenje u svijetu?

Mario Habajec | Večeras je izula svoje korake

Kažu da dolazi pogoršanje vremena:

Bura, poledica, snijeg.

U vrtu klupa pokrita lišćem,

Pa ne čudi da su promukle ptice ,

Podnebesje se malo zakašljalo u

Šupljinama zime

Sramežljivo ali glasno.

Nebeski je akvatorij pun zvijezda,

A na svijetu jedno truplo više

I misli kao punđa u mrežici :

Uredne, jasne, pristojne......i bolne,

Dok grubo tesani sarkofag klizi u

Raku punu krhotina mraka.

Moja su sjećanja složena pravocrtno,

U molitvi kastriranog anđela ušutjelost,

          Odbačen je zatorni kamen,

                          Zauvijek,

Premijera je dovršena, reprize nema

         Milosno se svjetlo vjere

    Rasplamsa izvornom ljubavi,

 Nad svojima što prigrliše služenje

         Poradi višeg  dobra.....

                   ...................

         Svježa krv i tijelo eklezije 

                   Uskrisava mrtve

         I ti iznova živiš, Katarina

Mario Habajec | Žena za sva četiri godišnja doba

Koliko još misliš biti ovisna o pogledima drugih,

O njihovim mislima, i što će tko reći o tebi ?!

Ti nisi čokoladica "kinder bueno" da se moraš svakome svidjeti !!

Čovjek s vremenom učini prosijavanje vlastitog života.........

Koji je nekima tamnica ili robija, nizbrdica, utopija, horor...

Ili  blagoslov, ljepota, sreća

( a nađe se i onih koji su maestralno zablesavili svoje živote )

Od sutra ćeš reći drugima da stanu u red, i čekaju

Više nisi njihova prva violina , više nisi žena za sva četiri godišnja doba 

I sutra, dok budeš ispijala svoju jutarnju kavu uz prozor,

Ne gledaj vani druge, gledaj u sebe 

Mario Habajec | Dojmljivosti

Vani se nebo naoblačilo, a ja sam, 

guleći krumpir, njegovu zemljanu koru u spiralnim navojima bacao u

prazninu preda mnom, a koja je

bila ispunjena mrakovima djetinjstva, tminama jeseni, 

i svim mrakovima u meni.

Poput meda u toplom mlijeku, volim brodolome u uzburkanim mislima

skidajući prijašnju koru predrasuda

o ljudima, događajima i o sebi ....

Lijepo je gledati janje kako spava

i nagađati o čemu sanja

motreći mu gestu  lica nalik smiješku,

i mi koji smo rođeni nagluhi i hromi 

pitamo se kolike su nam divote još sakrivene, 

a tu su, do nas su , i samo je trebalo 

pružiti ruke prema novoj zori 

sačekavši da pijetli zakukuriču

svoj  jutarnji  pjev 

Mario Habajec | Posljednja ružičasta noć

 

smrt dođe nenadano, kao gladan medvjed

i ne treba propješačiti pustinju,

poput proroka Starog zavjeta,

a da bi se čovjek iskupio.

u međuvremenu, divlje guske lete krajolikom

na svom preletu k jugu, pa se naizvana sve čini dotjerano i lijepo, u bijeloj ljušturi prolaznosti

( živima su ionako sve noći ružičaste)

usahla je krv njenog roda : majka, pa otac, a sada brat.

gleda u nebo, i plače, i mnogo je pitanja.

a ona ne zna tumačiti budućnost .

potom ne gleda nebo, samo plače.

a kada je konačno svi puste na miru

bol procvili kao okislo pseto :

       "život nema reprizu!"

njen pogled obgrljuje ogromno i hladno more ljudi oko odra.

njen brat napustio je zemaljsko kraljevstvo.

pukla je napukla kopča na remenu vremena.

evanđeoski princip "istina će vas osloboditi "

u ovom samozatajnom trenutku 

poprima dalekosežnu moć i vrijednost 

a duša njena šuti kao golubica 

Mario Habajec | Vrućine

Danas smo jeli prvu lubenicu ove godine

Krupnu, crvenu i sočnu

Jer je Makedonka na štandu blagodarila:

"Lubenica, kraljica slasti......kušajte!"

Jer ovi su dani užareni i vreli

Sa prstima na rukama ljepljivim od nektara

A vrtne mrežice na zasijanim gredicama 

Pune domačih krastavaca i graška

I na tolikoj žegi, sve bez daška vjetra

Kao blagi vid kontinentalne bonace