Bridge Hopkins | Maslačak

Bila si baš kao maslačak:
Vedrine, mladosti, zanosa puna,
Živjela si sasvim bezbrižno,
Grijalo te sunce, hladila luna.

I krasila si čitav svijet
Kao što ga krasi cvijet taj žuti.
No, kad sve ide kako treba,
Tko nevolju kobnu uopće sluti?

Svijet ti je livada bio,
Ali on te vidje samo izvana.
Ispod svega toga žutila
Boljela je bez slova jedna rana.

Od sve te prikrivene patnje
Klobuk žut odjednom bijelim posta.
Nekoć jaka, sad sasvim krhka,
Boli nisi mogla kazati – dosta!

Kada došlo je nevrijeme,
Kad podivljale su strašne oluje,
Krunu su tvoju otpuhale,
U nebo odnijele su te struje.

Tvoje sjeme nošeno vjetrom
Ispunjava sada zadaću veću –
Rasipat će se na sve strane
Kao pouka ostalom cvijeću!