Dragan Miščević | Glupi Vanjka

Glupi Vanjka nije obično dijete. Bistar je, i pametan, i odan prijatelj, i snalažljiv, i okretan, i hitar, i vješt u svemu, ali svejedno mu sva djeca viču:

 To može napraviti samo glupi Vanjka.

 Ma pusti ga, to je glupi Vanjka.

 Da, idem glupom Vanjki.

 Udario me glupi Vanjka.

 To je razbio glupi Vanjka.

 Moj najbolji prijatelj je – Glupi Vanjka.

 Ja volim Glupog Vanjku!.

 Baš mi je fora Glupi Vanjka.

Ima nešto vojničko u tom Vanji. Spava poput zeca. Tada ukućani plešu Labuđe jezero. Hodaju na prstima. Svi se pretvore u primabalerine.

Neustrašivo juriša do svog cilja pužući. Čim se osovi u svojoj hodaljki postaje ljuti artiljerac. Gađa iz sve snage sve oko sebe i dudama i zvečkama, i lopaticama, i autićima, i svime što mu dođe pod snažnu mišicu. Sve je izranjavao, a opet mu svi tepaju kao samom Sulejmanu Veličanstvenom ili Napoleonu Bonaparteu.

Vanjka raste i raste svuda - i u kući, i u dvorištu, i u vrtu, i voćnjaku, i u potoku, i na ledini, i na kruški, i na šljivi, i na jabuci, i na trešnji, i na višnji, i na svakom stablu po kojem se vere ne mareći za upozorenja i zabrane jer on mora sve, ama baš sve, iskušati i sve okusiti na vlastitoj koži koja je živi svjedok i povijesni dokument njegovih ozljeda, ogrebotina, nestašluka i neposluha. Nanizalo se raznih ožiljaka po cijelom tijelu, od pete do vrha tjemena i od tjemena do dna tabana. 

Na glavi je jedna brazgotina od kamena kojim ga sastavio prijatelj u ljutoj svađi oko toga tko je bolji u gađanju vrabaca kamenom, a na suprotnoj strani je dva-tri centimetra dug ožiljak od udarca glavom o lojtre dok je padao s tavana. Jedna ogrebotina na ruci je od davnog pada s glupe vrbe dok se njihao na tankoj grančici, a more ožiljaka po nogama od provlačenja kroz glogovo trnje, kupinu i drač u sokaku i potoku.

I svejedno -  svi ga vole, a i on njih voli. Naljute se zbog sitnica. Razbio je pet tanjura zato što divnu cijuknu kad ih baci kroz prozor na betonsku stazu uz kuću. Zgroze se samo zato što je mami razrezao novu haljinu da odreže komadić platna sebi za zavoj na prstu koji je malo porezao nožićem. Grde ga što je pao s jabuke u novom odijelu baš u grabu ispod jabuke. Nije on sadio jabuku kraj grabe, ali je svejedno kriv. Roditelji viču i prekoravaju neustrašivog Vanju svakog dana.

Eto, zbog tih sitnica ga grde, psuju i viču na njega i zovu ga čak i roditelji Glupi Vanja.

Zašto mu svi viču Glupi Vanjka, a on se uopće ne ljuti jer zna da mu viču glupi Vanjka baš iz čiste zavisti, jer nitko se ne može popeti na najviši vrh stabla jabuke, kruške, šljive, trešnje i višnje kao on premda svi viču:

 Silazi odatle, glupi Vanjka! 

Vanjka se samo smješka i njiše se na najvišoj grani jabuke i kruške. Baku hvata vrtoglavica od straha da se Vanjka ne strmoglavi sa najviše grane, ali neposlušni Vanjka se još jače zanjiše, a baka se uhvati za glavu i viče:

 Nemoj se tako njihati! Past ćeš! Vanjka! Pazi! Past ćeš! 

 Ne boj se, bako – odgovara Vanjka i poput vjeverice hitro skače na sljedeći ogranak te se  poput malog miša sjuri niz stablo na zemlju i već je pronašao kamen kojim gađa pijetla koji je dojurio upozoriti glupog Vanjku da se ne smije penjati na tanke grane i njihati jer može pasti i slomiti se, a pijetao skače  u stranu kako bi izbjegao ljutite Vanjkine hitce i oštrim kljunom prijeti Vanjki: 

 Vanjka, opameti se! Tur ću ti iskljucati ako ne budeš slušao baku i ako se budeš verao po tankim grančicama na stablu. Slomit ćeš ruku, nogu … razbiti glavu – mudrovao je pijetao sav zažaren od bijesa što Vanjka ne sluša svoju baku, a ni tatu, ni mamu, niti bilo koga drugoga.

Niti mari, niti haje Vanjka za ljutog pijetla koji ga je već nekoliko puta kljucnuo oštrim kljunom tako snažno u stražnjicu da je Vanjka vidio sve zvijezde na nebu usred bijela dana, a dva dana nije mogao ni sjediti jer ga je boljelo.

E, moj Vanjka! – kima baka svojim jednim zubom na donjoj čeljusti jer je zaboravila staviti zubnu protezu jureći za njim od ranog jutra, jer je taj hitronogi stvor spreman svakog trena upasti u novu nevolju. Juriša baka po cijele dane za Vanjkom, jer su mu tata i mama na poslu od jutra do sutra, a baka ga čuva kao oko u glavi i tepa mu na sve moguće načine, ali Vanjka je Vanjka još od onog trena kada je prohodao, a možda još i prije. 

Čim nešto nije bilo onako kako Vanjka hoće, još dok su ga nosali u jastučiću poput najveće svetinje, on udari u ciku i dreku i već je bila dudica u njegovim ustima, već se stvorila bočica, već ga je netko klatio u naručju umilno mu tepajući ili su mijenjali pelene pod hitno. Vanjka je shvatio da je on glavni i jedini na svijetu kojemu treba ugađati i kojemu se svi moraju pokoravati. Nije Vanjka mario za umornog tatu, umornu mamu, a niti za baku kojoj je tlak skakao do nebesa čuvajući ga. Jedino je njegov djed uvijek mrmljao:

Isti nevaljalac kao njegov otac. Kakvo drvo, takav klin, kakav otac – takav sin. Ne pada jabuka daleko od stabla. (Ni unuk daleko od djeda.)

Vanjka se svemu smijao i dalje radio sve po svome. Kada je već navršio tri godine, još uvijek je Vanjka nosio dudu u ustima i nije ju htio ostaviti baš iz inata jer su i tata, i mama, i djed, i baka stalno govorili:

Vanjka, nisi mala beba. Ostavi dudu!

Vanjka se samo prezrivo smješkao i još slađe cuclao svoju gumenu dudu, a baka je govorila: 

Zubi će ti se iskriviti! Usta će ti se razvaliti. Ne dajte mu dudu, postat će ovisnik o cigaretama kao njegov djed. Tko previše cucla dudu postat će pušač, a pušenje je štetno za pluća. Za zdravlje.

Naravno da Vanjki nije trebalo dvaput spominjati cigarete i pušenje. Vanjka je prvom zgodom zgrabio cigaretu iz djedove tabakere i upaljač te otišao u WC isprobati slast pušenja!

A, joj, grdnih li suza! Čim je Vanjka potegao taj ogavni zagušljivi dim suze su mu trgle na oči, sav se zajapurio poput pjetlića te je bacio tu odvratnu cigaretu u WC školjku te se zakašljao i zakocenio od straha da će se onesvijestiti jer je osjećao žeravicu u grlu i laganu izmaglicu pred očima dok mu se u glavi zavrtjelo kao da netko okreće cijeli mozak.

Svevideća baka je uskoro dojurila poput furije u WC i samo zahuktala kao stara lokomotiva parnjača:

E, moj Vanjka, hoćeš li se ikada opametiti?! 

Vanjka se čudom čudio misleći da je uradio baš pametnu stvar.

Bako! Baš je dobro da sam probao pušiti! Sada znam kako to smrdi i kako je to odvratno.

Fuj! – pljucnuo je u stranu.

E, ludo dijete, sve moraš isprobati kako bi se uvjerio što je dobro, a što nije, mrsila je baka preko svoga klimavog zuba.

Uskoro je Vanjka još uvijek suznih očiju, jer ga je peklo u grlu, vodio pravi rat s kokošima koje nisu htjele ići snijeti jaje. Vanjka ih je tjerao u kokošinjac da snesu jaja, a one su uporno bježale na sve strane ne mareći za Vanjušku, a Vanjka je gorio od znatiželje da vidi koliko kokoš snese jaja. On nije mogao vjerovati da kokoš snese samo jedno jedino jaje dnevno i to svaki drugi dan. Ne može nikome vjerovati jer svakodnevno vidi baku dok izlazi iz kokošinjca da nosi punu simplicu jaja. Vanjka je uvjeren da je sva jaja snijela samo jedna kokoš.

I zbog njegove prevelike radoznalosti i prevelike želje da sve isproba i iskuša počeli su s upitnim:

Vanja, jesi li pametan!?

Jesi li glup, Vanjuška?!

Jesi li bedast?!

A potom su pitanja pretvarali u tvrdnje i opomene:

Nemoj biti lud.

Ne budi blesav.

Baš si trknut.

Ti si, Vanjka,  udaren mokrom krpom po glavi.

E, baš si glup.

I tako je Vanji, dobrom i zlatnom dečku prišiven nadimak Glupi Vanja. Vanja nije bio uvjeren da je glup, a ni ostali nisu mislili da je glup – ali su ga tako nazivali pa je Vanja sve oko sebe smatrao glupima i bedastima kada ne znaju odgovore na najjednostavnija pitanja:

Zašto je voda mokra?

Zašto se svako jutro mora umivati?

Zašto se u kuću mora ulaziti kroz vrata, a ne kroz prozore?

Zašto kokoši ne mogu letjeti, a imaju krila?

Zašto njihov konj nema krila, a on je vidio na slikama da konj ima krila.

Zašto je sol slana, a šećer sladak?

Zašto tavan ne može biti u podrumu, a podrum na tavanu?

Pušta li se voda u zahodskoj školjki zato da dreki ne idu pješke?

Svi bi mu odgovarali:

Vanja, ne postavljaj glupa pitanja! Baš si glup! Tko može odgovoriti na tako bedasta pitanja.

Vanja je mudro šutio vjerujući kako odrasli nisu baš pri zdravoj pameti kada ne znaju odgovore na njegova jednostavna pitanja. 

Eto, takvi su ti odrasli, koji tobože sve znaju, a ništa ne znaju kada ih pitaš – mudrovao je Vanja i nije se ljutio što mu viču Glupi Vanja kad zna da su svi gluplji od njega.