Manja Kostelac-Gomerčić | Littera Gacka širi se u koncentričnim krugovima

Manja Kostelac-Gomerčić

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Litterra Gacka pjesnički je festival koji se svake godine održava u Otočcu, a upravo je završeno njegovo četvrto izdanje. Prošle godine pjesnici su se okupili na Fortici i čitali stihove na otvorenom, a ove godine zbog lošeg vremena događanje je preseljeno u knjižnicu. No, raspoloženje je bilo podjednako poetično - okupilo se petnaestak pjesnikinja i pjesnika koji su čitali svoje stihove. Druge večeri festivala u knjižnici je predstavljena zbirka poezije otočke pjesnikinje Ivane Rudelić Burić Vriština, a gošća festivala bila je Božica Brkan, pjesnikinja, književnica i novinarka, poznata publici u Otočcu po svojim prilozima u Večernjem listu i u Vjesniku, koja je predstavila svoju poeziju i svoj bogati prozni opus od „Enciklopedije špeceraja“ do najnovije zbirke blogova o netemama „Umjesto kave“, u kojoj su bilješke o relevantnim kulturnim događanjima od 2016. do 2023. 

Osnivačica i umjetnička direktorica festivala Litterra Gacka je Manja Kostelac-Gomerčić, pjesnikinja, nastavnica hrvatskog jezika i književnosti, novinarka i turistička vodičkinja koja zna sve o povijesti Otočca, Gacke i Like. Manja Kostelac-Gomerčić inicirala je i vodila književne susrete, etnografske festivale i mnoga kulturna događanja u Otočcu. Inicirala je Otočki dekameron - zbirku priča otočkih pisaca koja je objavljena u dva toma te Legendaricu, jedinstvenu knjigu u kojoj su prvi put zabilježene priče koje se usmenom predajom čuvaju u obiteljima i dosad nisu bile zapisane. 

Manjom Kostelac-Gomerčić razgovaramo o osnivanju i razvoju pjesničkog festivala, o kulturi u Lici i u provinciji te o njezinim novim projektima i stvaralaštvu. 

Četvrta Litterra Gacka okupila je petnaestak pjesnikinja i pjesnika većinom iz Like, ali i iz drugih dijelova Hrvatske. Kako je nastao pjesnički festival Litterra Gacka? Jeste li zadovoljni kako se pjesnički festival koji ste osnovali razvio u četiri godine održavanja?

Više nego zadovoljna. Rejting pjesništva općenito nikakav je, neću ulaziti u razloge, poznati su, ekspertize su pisali puno pametniji od mene. Veliki je izazov biti pjesnikom jer je pjesništvo danas svašta. I ništa. A što je svijet, što je Hrvatska, što je Otočac bez pjesnika? Ovakvih i onakvih, dobrih i loših (dobrih ne bi bilo da nema loših). Djelovati globalno može se samo lokalno. Veliki ljudi dolaze iz malih sredina. Razbacujem se sad floskulama, ali želim objasniti jednostavno i razumljivo. Te velike ljude netko je morao podržati dok su bili mali. Ako izostane ta podrška, koji put i vrlo sitna, ali nužna, to malo koje u sebi nosi veličinu neće je moći razviti za – čovječanstvo. A kod nas lokalno, očito, takve podrške nikada nije bilo. Bar za pjesnike. Poželjela sam osmisliti nekakve podupirače i postaviti utore potencijalnim penjačima. Osmisliti poletjelište odakle će vježbati letove. Neki će sigurno i nužno biti nespretni, a netko će iznenaditi virtuoznošću. Moj je grijeh što jasno vidim što bi sve jedna sredina trebala imati u kulturnom smislu, a nema jer u zajednici istovremeno ne postoji potreban širi interes i potpora takvoj vrsti kulturnog djelovanja. I to te muči, opsjeda, na nekoj duhovnoj razini, kolektivnoj, onda kreneš sam, koliko se može. Treba krenuti od nule, najprije postaviti čvrstu „plivajuću deku“ prije temelja i daljnje gradnje, okupiti istomišljenike, a to je u ovom slučaju bio osnutak udruge Baštinica. Također povezati se, koliko je moguće, s ostalim kulturnjacima, a to zapravo znači podupirati ih. Treba izbjeći i politikantske uplive koji su totalno irelevantni i uvijek kočničari. Radim u školi i vidim puno talentirane djece za svašta, pa i za pjesništvo. Zašto nitko od njih nakon izlaska iz škole nikada više ništa ne napiše? Ili možda i napiše, ali nigdje to ne bude objavljeno… To neko očigledno gubljenje motiviralo me da pokušam napraviti cjedilo koje će zadržavati 'zlato' dok voda otječe. To je izvorište Litterre Gacke, pjesnici se moraju okupljati, javno čitati stihove, makar samo jedni drugima, da bi dovoljno ojačali. Njihova vidljivost obogaćuje i unaprjeđuje okruženje, dokle god uspijevaju doprijeti. Tako smo krenuli, upućen je poziv lokalnim pjesnicima, svima koji vole poeziju i pišu je. Zamislila sam da to bude vremenski proces, koncentrični krugovi (kad baciš kamen u vodu), postupno širenje.

Jesu li pjesnici brojniji otkako održavate Litterru? Kako je Litterra djelovala na pisanje i čitanje poezije u Lici? 

Itekako su brojniji. Ispostavilo se da lokalnih pjesnika uopće nije malo, ali su potpuno nevidljivi. Stihove većinom drže u ladicama. Skoro kao nešto sramotno. Već nakon prve Litterre Gacke vidjela se različitost pjesničkih stilova, tematike i, razumljivo, kvalitete. Logično se na to nadovezao pokušaj da se pjesnicima pruži prilika objavljivanja prve knjige. Prije nekoliko godina pokrenula sam biblioteku STartARTa i uz potporu Ličko-senjske županije i Grada Otočca, iz programa namijenjenih sufinanciranju kulture, uspjeli smo tiskati prve zbirke. Potpora za kulturu uvijek je simbolična pa su to zasad tri zbirke: Zb(i)rka Berryja Costella, Švičke besede Nade Rogić i Vrištine Ivane Rudelić-Burić. Odgovor na pitanje o pisanju i čitanju poezije u Lici, morao bi biti vrlo kompleksan. Spomenula sam širenje u krugovima. Pokušavamo okupiti pjesnike iz susjednih gradova, koji su danas administrativno uklopljeni u Ličko-senjsku županiju. To nije samo Lika, već Senj i dio Hrvatskog Primorja, dio otoka Paga i Novalja. A Lika je odavno opustošen prostor u svakom pogledu. Male zajednice koje postoje, gradovi i mjesta, ne komuniciraju, ne znaju što se događa u prvom susjedstvu, mada su u lokalnim internetskim medijima koliko toliko vidljiva sva događanja. Primorski Senj, sve donedavno snažno kulturno središte, poprima sudbinu ostalih. Slika je to trendova na nacionalnoj razini, zaoštrena slika na najslabijoj karici, samo metropolizirani Zagreb još daje drugačiji privid (a bez odsječenog trupa glava neće služiti ničemu). Litterra Gacka je općenito prvi pokušaj da se kulturni događaj iz jedne sredine proširi i u ostale. Toliko nas je malo ostalo, razbacano na velikom prostoru, da se moramo okupiti. Primjerice, senjski pjesnik Neven Matijević s dvije objavljene zbirke pjesama potpuno je nepoznat pjesnicima u Otočcu ili Gospiću, kamoli široj javnosti, lički pjesnik Mirko Sanković nepoznata je pojava izvan okvira Gospića i Plitvičkih Jezera. Tko bi onda išta znao o otočkim pjesnicima! Smatram da je poezija iznad svih lokalnih jalova koji dalje rastaču sve manju zajednicu. Inače nije poezija. Ona okuplja, udružuje i jača. 

Na ovogodišnjoj Litterri bilo je pet pjesnika, a ostale sudionice su bile pjesnikinje. Kakav je omjer muškaraca i žena na Litterri? Mijenja li se ili je stalan? Koliko muškarci pišu poeziju i koliko sudjeluju na pjesničkim događanjima?

Hm… uopće nisam osvijestila spolnu razlikovnost kao neku podjelu, meni su u poeziji svi pjesnici, i muškarci i žene. Nije li prostor poezije apriori lišen svake podjele, degradacije?  …Ovog časa čitam roman Najskrovitiji spomen na ljude. Pitanje je kako autor - koji je muškarac, crnac, Afrikanac (Senegalac) – može biti isto kao ja – žena, bjelkinja, Europljanka (Hrvatica)? Jer ga doživljavam istim iznutra. To je roman o meni, tebi, svima nama, bez razlike, bezvremena i sveprisutna (pod)svijest. Zato, pjesnik ili pjesnikinja, nebitno. Ali više je pjesnikinja nego pjesnika. Igra tu svoju ulogu valjda i predrasuda da je poezija onaj bezvrjedniji dio književnosti, čista osjećajnost, namijenjen ženama, dok je proza, pogotovo roman, kao čista racionalnost, muška forma, što su budalaštine. Po tome bi u poeziji muškarci bili oni koji su drugotni. U Litterri Gacki svima su otvorena ista vrata.

Kako surađujete s pjesničkim kružocima u drugim dijelovima Hrvatske? Jesu li zainteresirani za dolazak na Litteru? Pozivaju li pjesnike iz Like? 

Opet se vraćam koncentričnim krugovima. Litterra Gacka djeluje tek nešto više od tri godine. Ne poziva nas nitko, a oni koje mi pozivamo, teško se ili nikako odazivaju. Ili su u istoj situaciji kao mi, ili im je ego književne veličine nagrizao solidarnost kakva je njih same jednom ustoličila. A predrasuda, more! Zato do neba cijenim one koji su došli, to su istinski veliki ljudi. Pjesnički kružoci općenito zatvoreni su u sebe, u svim sredinama podjednako, mada opet na različite načine. Prostorna razdvojenost u međusobnoj komunikaciji pokazuje se nepremostivom. Digitalna era povezuje na nov način, ali istinski lijepa književnost na društvenim mrežama bude izjednačena s gomilama sveprisutnog smeća i time nevidljiva. Poneki pjesnici ipak uspjeli su okupiti zavidnu zajednicu pratitelja, bez obzira na kvalitetu rada. Ponekad je taj omjer čak obrnuto proporcionalan. Ali nema veze. Može li dobra poezija i danas ostati dobrom poezijom? Kriteriji su vrlo rastezljivi, inovativni…. Zato, samo pišite, ljudi! I ne zaboravite bar deset puta više čitati. 

Koliko je Vaša pjesnička vokacija bila odlučujuća za organiziranje pjesničkog festivala Litterra? Nakon zbirke poezije „Hologrami“, objavljene 2022., pišete li nove pjesme? Pripremate li novu zbirku?  

Koliko iskreno cijenim Vašu prosudbu u mnogim pitanjima suvremenih književnih procesa, toliko se ne mogu složiti da je moja vokacija pjesnička. Više podržavalačka, oprimjerujuća, pragmatična: pogledajte kako ja pišem, pa se usudim ponešto javno pročitati i objaviti, možete i vi! Da nije toga, nikada ne bih pisala pjesme. Lažem. Tu i tamo bih piskarala i - pjesme, nekidan me prijateljica nazvala skribomanom, ali ih sigurno ne bih objavljivala. Potreban mi je uvijek neki 'viši smisao'. Uvijek pitam tisuću puta zašto. Zašto bih nešto objavila, nešto što niti je vrijedno niti zanimljivo, niti će postati masovno popularno niti ući u čitanke, niti biti uglazbljeno jer je totalno nemuzikalno, možda ne doprijeti niti do jedne osobe, od čega nitko neće imati nikakvu korist? Na ovaj način ipak ju smatram korisnom kad koristim sebe kao ogledalo za druge, da ne vide mene nego sebe. Netko će u ogledalu vidjeti svoje prekrasne buduće pjesme. Odgovor na pitanje pišem li – da. Pišem i pjesme i priče i kritičke osvrte i recenzije i kojekakve zabilješke. Od toga svega, objavit ću nešto pjesama. Treća zbirka je na pomolu, na ovoj zadnjoj Litterri čitala sam nekoliko novih pjesama. To je smisao. Ohrabrujem pjesnike, početnike i veterane, da za svaku sljedeću Litterru napišu nove pjesme koje će čitati, a ne neke stare, pogotovo već objavljene. Tim više jer nakon svakog pjesničkog festivala objavimo mali zbornik čitanih pjesama.

Dolazi novi svijet

dolazi novi svijet o kojem mi ne znamo ništa

i dalje vodimo leptire na noćnu ispašu

sadimo baštu nepredvidivih erupcija i oseka

za taj novi svijet

koji gradi i zrno naše krvi

možemo jedino 

sakriti korijenje

od ludih drvosječa naoštrenih sjekira

možemo ugasiti luč

kako bi je oni koji dolaze

sami znali upaliti

Nevidljivo

možda to što želim reći

uopće ne pripada ljudima

i ne može se riječju materijalizirati

izmiče kao klizava riba koju nikad ne ću uhvatiti

možda to što želim reći

uopće ne može postati izrecivo

dok se ne dogodi

posljednje disanje svijeta

to što želim reći

nije ovdje

preda mnom je tanjur

sabirem žlicu uokolo nadaleko posvuda

samo ne tu gdje ona jest

točno preda mnom u tanjuru

koji isparava toplu okrepljujuću juhu

Manja Kostelac-Gomerčić