Sanja Krušelj | Jednom kad se vratim

Jednom kad se vratim,
kada purpurne zore
iznjedre moj dah,
na ramenu ranog proljeća,
hoćeš li prepoznati
nemirno more mojih tišina,
zamagljen prozor mojih očiju,
na rubu trepavica beskonačnosti,
gdje valovi mirišu na sol,
na zaboravljene molitve,
i one tihe jeseni što šume
u mojim njedrima,
kao vječiti putnik uspomena?
Jer što je život nego,
nego lađa što plovi
dubokim rijekama sjećanja ,
nepročitana knjiga na dnu
prašnjave ladice,
kraj starog kamina kuće
što se nekad znala dom .
A dani i godine,
tek lutkarska predstava prodanih duša,
što su prodali sveto pismo
za jedan sitan groš,
tek smiješni klaunovi sudbine,
u što u tihom plaču bez suza
nikad nisu upoznali sebe.
Jednom kad se vratim,
hoćeš li prepoznati trag sunca
pod mojim umornim stopama.
Otključati vrata moje sobe,
i u mraku moje duše
upaliti svijetlo?
Jer svatko nosi svoju tamu,
u prašnjavom ormaru svog Bića,
svako nosi svoje breme iza
zavjese osmjeha.
Hoćeš li mi suditi
na golgoti života,
i za grijehe što nisu moji,
pa od mene prati ruke
kao Poncije Pilat,
hladnoj rijeci svoje duše,
dok na vratu nosiš
medalju s dva lica?
Jer ljudi su kao igra
svjetlosti i sjene.
Jednom kad se vratim
sve svari bit će tuđe,
tako male i nebitne,
u modrim rijekama
plavog neba.
Tek smo igračke u
Božjim rukama.
Možda me nećeš prepoznati,
vjetar će mi na licu ucrtati
pokoju boru,
kao poludjeli slikar neba,
samo će mi ljubav
poput neznane ptice,
stajati na ramenu desnom.