Zorica Antulov | Tamna žena

Rukavicom nemarno mahne,
uplete u torbicu mrak,
iz sjene mu pokloni osmijeh,
obeća i ljubav i brak.

Kroz prozor vagona bez daha
što ulijeće u novu noć
vrati mu vjeru sutra:
vlak sutra će iznova proć!

I on će tad, bar na trenutak,
ugledat obrise njene,
oči joj nasmiješene
i ruku što maše iz sjene.

Ta dama skrivena u tami,
u vlaku što sjedi sama,
njegova tajna je ljubav:
lijepa i izmaštana.