Što izgubih jednom na ovome mjestu;
A strašno je važno, sat mi otkucava.
Već izbija novi list na starom brijestu,
Dok prašinast ljiljan tuge docvjetava.
Utvrdi pod zidom, svijetu u rukavu,
Ja ispletoh za te mjesečastu mrežu.
Novčić u zrak bacih i izabrah glavu.
Tebi pismo vrati dah i ravnotežu.
Ljudi vino piju, vrana orah krade;
U memlu potone cijelo pokoljenje.
No ja ne naučih što protuha znade:
Tajnu praznog gnijezda, gorko iskupljenje.
Kamen pamti studen od tisuću zima;
Tu su pale zvijezde s poderana stijega.
Ne nađoh ti srce ni u tragovima,
Pa izbrisah pjesmu i smisao svega.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.