Kad me jednog dana ne bude,
Ti nemoj biti tužna, sjetna!
Sjeti se tada, moj labude,
Kako bila si nekoć sretna!
Sjeti se tada one noći
U onom izgubljenom gradu
U kojoj tvoje su mi oči
Na tren vratile staru nadu.
Sjeti se zagrljaja malo,
Malo pogleda naših strasnih,
Vremena što je bilo stalo
U sobi punoj ljudi glasnih.
Začas nestale su sve kiše
I ljudi što oko nas stoje,
Za brige ne marasmo više,
A važni? Jedino nas dvoje...
Tko zna što nam donosi sutra?
Tko zna kamo nas život šalje?
Zato plešimo sve do jutra
U mislima našim i dalje!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.