Pozdravljam sve one koji su izrugali, usudila bih se reći - jedno iskreno svjedočanstvo nepoznate mi djevojke - na jednom od portala koji kruže društvenim mrežama, a tiče se depresivne faze... Svi vi, koji ste njezine riječi doživjeli izuzetno urnebesnim ili krajnje humorističnim, ostanite nakratko ovdje, imam poruku za vas... Ovom prigodom apeliram i na naizgled ravnodušne promatrače, koji se smatraju nepobjedivima, i ne žele uzalud koristiti energiju... Isti će, vjerojatno, teatralno odmahnuti rukom, ne osvrćući se na javno omalovažavanje - svojim samodopadnim obilaženjem ovakvih tema, jer, ipak, njih se ovo ne tiče? Vama je zanimljivo gledati osobu dok pati, zar ne? Po meni je veći apsurd deklarirati hipersenzibilne pojedince kao jadne slabiće! Vjerovali ili ne, takav se način razmišljanja naziva - sadizmom. Žalosno je kad osobe, koje ne znaju apsolutno ništa o psihičkim bolestima, osuđuju one koji se bore s njima. Biste li jednako nisko reagirali da je u pitanju član vaše obitelj, partner ili vi sami? Sažaljenjem dokazujete koliko malo cijenite bolesnu osobu, pritom dovodeći u pitanje njezine kvalitete i sposobnosti. Trebali biste znati da su neki od velikih umova: bilo u području umjetnosti, književnosti ili znanosti, također imali psihičke smetnje - i ne postoji ništa loše u traženju pomoći. Nadalje, poražavajuća je činjenica kako ovim društvom upravljaju bezdušni pojedinci, koji misle da su titule jedino što ih čini čovjekom, i kako novcem mogu kupiti dostojanstvo. Nažalost, takvi se ne osjećaju mizerno, (iako bi trebali), dok napadaju slabije i nemoćnije od sebe, misleći da se tako zapravo uzdižu i dokazuju svoj autoritet. Najlakše je pokazati prstom i deklarirati koga kao „luđaka ili luđakinju“, bez imalo sućuti i želje da čujete upravo njihovu priču, razlog zbog kojeg su bili bačeni na dno te neželjeno postali taoci vlastitog razbora i toksičnih misli. Puno je teže biti čovjek, (pošto to iziskuje trud i korištenje moždanih vijuga) i odvojiti dragocjeno vrijeme za razgovor, savjet ili nekoliko riječi podrške. Osobe koje prolaze kroz pakao depresije nisu same krive što ih je snašla takva sudbina, jer se neki rode s predispozicijom za pojavu raznih bolesti, uz okolinu i stres kao ostale čimbenike, a okidač može biti doslovno sitnica koja pritom nemilosrdno, (bez njihova pristanka), slomi sve godine suzdržavanja suza i boli. Ponekad me zaista sramota u kakvoj sredini živim, ali, to je već dobar znak, barem sam sigurna da nisam osoba kojoj je duševna hrana ismijavanje pojedinaca s problemima! Osvijestite se dok još nije kasno, a znate što? Zapravo i ne morate. Nastavite živjeti svoj "savršeni" život, uz maksimalnu dozu sigurnosti kako se vama ne može dogoditi gore navedeno. Ali ako jednom padnete shrvani, ne krivite ni Boga, ni ljude, nego - sebe i egoizam koji je postao vaša trajna i čvrsta struktura postojanja. Pa, dragi "moji", sretno vam!
- iz osme zbirke -
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.