Ivan Tumbas | Riči praotaca

Ko se sigra,
pismom Bunjevaca,
lipom Bačkom,
zemljom praotaca?

Ikavicu,
doneli smo davno,
čuvali je u zapećku,
na starome banku,
u ambaru i žitnoj jami.

Zabadavad Turčin sablju oštrijo,
davno prošli i njegovi dani,
došli niki drugi,
opet nama ikavicu ne dadu,
ismijavaju bireši i arendaši.

Bunjevci miran narod,
kojeg ravnica omekšala,
tako došli crveni dani,
i pivcu su perje očupali,
bunjevački sinovi veliki i mali.

Sad se budi nika nova sorta,
koja nezna jezik Bunjevaca,
pa nam nudi svega i svačega,
al' najmanje riči praotaca.

Još smo vični zemlji crnici,
pismi igri u kolu,
svatovi nas diču,
potim smo pripoznati.

Štogot se gubi,
ko’magla gusta,
kad se spušti,
to su naša dica,
koja odu trbuvom za kruvom,
a mi gazed,
postali arendaši,
ćutimo i krunicu,
žarko molimo.