Kitana Žižić | Trešnja

Gnjilo vrijeme leglo na dane,

Usnule trešnje čekaju da sunce grane,

Cvjetovi blijedo ružičasti pognuli glave

Dok plodovi strpljivo čekaju rađanja vrijeme.

Dva stabla trešnje ispred naše zgrade.

Mi nestrpljivo u krošnje gledamo

Tražeći izdanke bobice rane.

Ali stablo te sorte samo namami nepce,

Čekamo i dalje onu kasnu, nektara punu

Što slašću nas odvede na livade rosne,

Kad smo se poljupcima branili 

Od još nepoznatog svijeta odraslih,

Koji nas je pomalo usisavao 

Usprkos obrambenim porivima mladosti.  

U zemlji Izlazećeg sunca 

Vrijeme cvatnje trešanja Sakurom zovu,

Iz čitavog svijeta turisti dolaze 

Da zajedno s Japancima uživaju

U nježnom cvijeću kratkog vijeka.

Trešnja nas tako opominje da je život 

Prekrasan, ali kratak i prolazan.

To nikada ne bih mogla zaboraviti

Ni da nema ovih dviju trešanja 

na uskom puteljku do stana.

S onih zelenih livada uvijek sam bila prognana

Ili sam sebe samu prognala izranjavana strahovima

Zbog nemogućnosti trajanja.

A kad se strahovi obistine

I na vrata uzalud kucamo

Ona druga koja će se opet negdje otvoriti

Ne pružaju potrebnu utjehu praznini,

Koja se čvrsto u nama ugnijezdi.

Da sam trešnja ne bih o tome brinula

U meni bi se tako prirodno nastavila

Ljepota rađati, jenjavati, umirati 

I ponovno suncu namigivati.

Samo ljudi kopkaju previše po nutrini 

Ne dajući mira ni srcu ni umu,

Slabi su a misle da sve mogu sami 

Ignorirajući prirodne zakone i sudbine splet…