Božica Jelušić | Odbaciš krila, naraste ti rep

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Uromanu Božice Jelušić „Teška ljeta“ Božica Brkan prepoznaje „teme i stil iz kojeg pisci u pokušaju, polutalenti mogu doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu, kreaciji“. Lada Žigo-Španić piše kako Božica Jelušić „ludost života nastoji disciplinirati mudrošću, a kaos stilizirati raskošnim i lucidnim rečenicama, s emotivnom elegancijom i misaonom oštrinom“. Nives Franić pak zapaža sličnost s pripovijedanjem Annie Ernaux i sinergiju suptilnosti i vulkanskih emocija i misli. Biografski roman-esej obuhvaća život spisateljice od djetinjstva, kroz sazrijevanje uz umjetničke uzore do stvaralačke i životne zrelosti i osmog desetljeća kada s pogledom u budućnost dočekuje darove tri kraljai pretpostavlja tri moguća kraja romana. Ispovjedni roman-esej Božice Jelušić istodobno je i slika umjetničke scene kraja dvadesetog stoljeća u kojoj prepoznajemo slavne protagoniste koji su ostavili trag u povijesti književnosti, a njihove su biografije navedene na kraju knjige.

Na početku romana navedena je godina 2019., a na kraju2022., što sugerira da je roman nastajao tri godine. Koje su bile najveće dileme pri pisanju romana? Što Vas je usporavalo, a što ipak poticalo da ustrajete?

Temeljna dvojba bila je oko nedostatka kondicije da se razvije neka kompleksna fabula, budući da nisam primarno prozna spisateljica. Iza mene stoji tek jedan roman ČIŠĆENJE GLOBUSA, obiteljska kronika o plemićkoj lozi Trezić, čiji sam dvor uređivala 20 godina. Oklijevala sam oko svrhe romana, budući da postoje moji dnevnici, biografske crtice, svjetonazorni i refleksivni tekstovi, koje objavljujem na internetu već 12 godina. No, kad sam se nakon nekoliko zastoja odlučila za autofikciju, stvar je bila riješena. Shvatila sam da je moj život, uz sva ograničenja „ukopanosti“ u pokrajinsku stvarnost, ipak dovoljno intrigantan. K tome, potakla me spoznaja o gomili trivijalnosti u recentnoj proznoj produkciji. Mislila sam da bi se ta ženska optika, položaj ženskog subjekta, životna građa, mogla uobličiti elegantnije, literarno izrazitije, s oslonjenošću na najbolje stranice „ženskog pisma“ koje sam tijekom života apsolvirala.

Roman ima esejističku formu i u njemu je, osobito na početku, naglašena kritika današnje površnosti i "plitkog gaza" i želja za ravnopravnim sugovornikom. Tko je publika kojoj namjenjujete roman? Jeste li romanom željeli biti odgovorni prema povijesti, prema današnjoj publici ili prema sebi?

Ne znam točno tko će sve to čitati, no želja za dijalogom je evidentna. U literaturi uvijek profitira onaj koji više zna, pa ga aluzivna podloga vodi prema prethodnim književnim iskustvima. Tu će se vidjeti koje su me knjige nosile, oduševljavale, obvezivale. Kvota uspomena koju dijelim sa svojom generacijom, povećat će se čitanjem, svatko će svoje u sjećanju dodavati…To bi bio taj „povijesni stratus“ pretpostavljam, budući da smo mi generacija mostograditelja, koja je stvarala regionalne i internacionalne veze, živeći veoma intenzivno, u poslovnom, osobnom i stvaralačkom smislu. No, što se tiče današnje publike, ne dugujem joj ništa. Imaju oni svoje idole, svoje literarne mode i trendove, i tu će se malo što promijeniti. Traži se „filmičnost“, brzotekuće štivo ili pak kopanje po dosta mučnim situacijama, ratne i poratne zbilje. Moja domena je intima, kontempliranje, intelektualno odčitavanje stvarnosti. Iskrenost prema sebi, strogi metar prema vanjskom svijetu. Ne znam kako će se to kome svidjeti, zaista.

"Teška ljeta" započinje umorna školnica koja gura bicikl da se barem na nešto u životu može osloniti, a završava mudra sedamdesetogodišnjakinja otvorena novim iskustvima i zahvalna za darove tri kralja - putovanja, zdravlje i ljubav. Može li se ta promjena raspoloženja, od uzrujanosti do pomirenosti, pripisati katarzičnom procesu pisanja romana i sređivanju albuma uspomena?

Da, može. Mislim da sam došla do neke homeostaze, kad sam sama sa sobom raščistila neke ključne teme i dobro pomela ladice i zakutke, od mladosti na ovamo. Nadalje, pišući o bliskim i dragim osobama - poglavito o ženskim sudbinama- dobila sam parametar, da mi se obznani u kolikoj sam mjeri bila „na poštedi“ do svojih zrelih godina. Minule su me opake bolesti, rat, gubitci, bolna poniženja, odbijanja, neuspjeh. Mnoge svoje poraze (kako ih ja vidim) zapravo sam izdramatizirala, dok se na kraju usamljenost izbistrila kao centralni problem moje egzistencije. Stoga za ovo ključno, osmo desetljeće, uvodim pojam „zadnje slobode“ i nadam se da ću ga odživjeti u punoj svjesnosti i obimu.

U romanu navodite sjećanja na umjetnike koji su Vas inspirirali i s kojima ste prijateljevali, pa su "Teška ljeta" i prilog povijesti hrvatske književnosti. Jesu li mladenačka prijateljstva s umjetnicima koje ste cijenili bili oslonac za širinu i osvajanje svijeta o kakvom pišete u romanu i koje ste demonstrirali svojom karijerom?

Da, imala sam sreću da su to bili vrhunski ljudi, umjetnici od formata, ne švindleri i „probigire“ željni uspjeha i slave bez argumenata, kao što je to danas prečesti slučaj. Polovica ovih današnjih ljudi od pera, nagrađenika i laureata, u moje bi vrijeme bili brzo prepoznati kao ignoranti: nenačitani, bez zanata, bez originalnih ideja, daleko od „kulture rečenice“ i bilo kakve estetike.Mi smo bili individualci, „inzularci“, svatko na svom otoku, i literatura je bila posvećeni subjekt bavljenja. I naravno, znali smo što je hijeratički princip, danas posve izgubljen, tko stoji gdje i dokle mu sjena seže. Nije se ulijetalo u antologije s ulice, romani se nisu pisali na „tekućoj vrpci“, niti su se samozvani geniji proizvodili u inkubatoru nekoga klana i interesne grupe, čiji su ciljevi poglavito utilitarni i samopromotivni, a sve je drugo na petom i stotom mjestu.

"Teška ljeta" čuvaju uspomene i obračunavaju se sa zabludama, ali u njima nema drastičnih trauma, o kakvima se danas većinom pišu romani. Slika intenzivnog i slobodnog života širokog raspona emocija i iskustava, primjerenija je razvijenijem društvu od našega. Pretpostavljate li da će slobodno stvaranje i priznavanje najboljih ipak zaživjeti i kod nas, kao što je u zemljama u kojima se stjecali prijatelje?

To također ne znam. Ionesco veli da je „Zdrava samo ona kultura, koja dozvoljava slobodan razvoj duhovnoga i stvaralačkoga života“, po čemu je ova naša prilično bolesna. Naime, zdrava kultura podrazumijeva brižno praćenje, stimuliranje i konkretno materijalno podržavanje najboljega u umjetničkoj produkciji, po objektivnoj i poštenoj prosudbi. Bez ideoloških natruha, bez religijskih zanovijetanja, bez vanliterarnih mjerila i razloga, što ponovo, kod nas nije slučaj. Mjera jezika i mjera estetike trebaju doći u prvi plan. No, ako su lektirni pisci (neki) dosadni i polupismeni pisci, onda ne znam dalje… Što reče onaj jedan ministar: Tako da eto.

Sve tri recenzentice - Božica Brkan, Lada Žigo Španić i Nives Franić - ističu esejističku formu romana i slobodu kao vrijednost koju branite, pa i ostvarujete letom paraglajderom. Pretpostavka te slobode ipak je disciplina stvaranja i svakodnevnog rada, pisanja, predavanja i sudjelovanja u umjetničkom životu. Pišete li svakodnevno i je li rad nakon umirovljenja nužnost ili vlastiti izbor?

Esejiziram, o svemu što me zanima, o onome što želim uslojiti i usustaviti, nakon višegodišnjih istraživanja i cjeloživotnog učenja. Slobodu držim vrhunskom vrijednošću ljudskoga života, testiram je na različitim područjima, srećući pri tom ljude koji mi vele da „Ne znaju biti slobodni“ ili da se „Boje biti slobodni“. To ropstvo konvencijama, komoditetu, komforu i vlastitoj učmalosti, najgore je što se biću može dogoditi. Odbaciš krila i naraste ti rep. Potom dobrovoljno tražiš kavez u koji će te ostatak života smjestiti. Pišem svakodnevno, to je moj jedini pravi i autentični život, ostalo je egzistencijalni okvir i model koji sam odabrala, a koji mi se nije činio pretjerano otrcanim.

Kako mladi danas, u svijetu multimedije, mogu jedni druge podržavati u umjetničkom rastu? Imaju li više ili manje mogućnosti za povezivanje i međusobno prepoznavanje nego Vaša generacija?

Loša sam adresa za to pitanje. Ja sam izraziti „samostvoritelj“, nemam smisla za udruživanje. Mislim da je umjetnost u najvećoj mogućoj mjeri osobni izraz, osobno određenje i put. Jaka imena, velika imena, teško podnose neke „generacijske poetike“, eventualne programe, trendove i slično. Poplava takozvane „stvarnosne poezije“, koja me se ne dojmljuje, pokazuje da novi naraštaji nemaju takve hemunge, s lakoćom sliče jedni drugima, što bi valjda spadalo u „prepoznavanje“? Nekritično povlađivanje, preskakanje stepenica, prolaz kroz selekcije kao „nož kroz maslac“, to su dometi „svijeta multimedije“. A koliko je to za književnost i njenu opstojnost zaista korisno, to će se znati tek potom. Vederemo. Naročito oni koji požive još desetljeće-dva, a dalje se u mojim ljetima ljudi ne usuđuju misliti! 

Božica Jelušić rođena je u Pitomači (Podravina) 16. prosinca 1951. godine. Završila je studij hrvatskog i engleskog jezika. Bavila se različitim poslovima u domeni kulture, informiranja, društvenih djelatnosti i umjetničkih područja (literatura, novinarstvo, galerijska djelatnost).

Od mladosti piše poeziju i prozu. Prvu zbirku pjesama „Riječ kao lijepo stablo” objavila je 1974. godine. Od tada do danas objavila je 62 naslova poezije i proze u svim literarnim kategorijama (pjesme za djecu i odrasle, putopisi, eseji, kolumne, kritike, roman, slikovnice, monografije, dijarijski zapisi). Aktivna je suradnica domaćih i stranih literarnih časopisa. Sudjeluje na pjesničkim festivalima, seminarima i književnim razgovorima. Prevodi s engleskog i njemačkog jezika. Antologizirana, nagrađivana, zastupljena u čitankama i školskoj lektiri u RH.

Fragmentarno prevođena na desetak svjetskih jezika (ciklusi i cjeline). Također se bavi ekologijom i likovnim umjetnostima. Osnovala je prvo ekološko društvo u SZ Hrvatskoj - Ekološko društvo Đurđevac, koje se aktivno uključilo u 25 godišnju kampanju protiv dravskih elektrana. Organizirala je i katalozima popratila više od 250 likovnih izložaba. Prema evidenciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice Zagreb ima oko 4500 bibliografskih jedinica u tisku i medijima. Nositeljica je Fulbrightove stipendije na University of Washington, Seattle, WA., te nekoliko stipendija za rad u nevladinim udrugama (NGO). Živi i radi u Đurđevcu i na obnovljenom plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu (Podravina), aktivno se baveći društvenim radom, ekologijom i književnim stvaralaštvom.

Važniji naslovi: Riječ kao lijepo stablo (pjesme), Kopernikovo poglavlje (pjesme), Arielirika (pjesme) Zimzelen (Izabrane pjesme) Flauta u inju (Izabrane pjesme), Sabrana bjelina (pjesme), Slovostaj (mozaički tekstovi), Znak na zemlji (eseji), Meštri, meštrije (kajkavske pjesme) Nočna steza (Kajkavske pjesme) Štorga (kajkavske pjesme) Ftič kesnokrič (kajkavske pjesme), Okrhak kontinenta (putopis), Sjeverna strana i drugi puti (putopis), Čišćenje globusa (roman), Život kao knjiga (biografska proza), Perom i kistom (eseji), Sredinom mojih dana (dijarijska proza), Kotačev slavopoj (pjesme), Skok u dalj (pjesme), Vrata vrta (pjesme), Dravom i Podravljem (ekološki zapisi), Kajogledi, vnebogledi (zbirka eseja).

Važnije nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a, Nagrada Fran Galović, Nagrada Zvonimir Golob (za ljubavnu pjesmu), Nagrada Pasionske baštine (za duhovnu liriku), Nagrada Matice hrvatske (za roman), Nagrada Katarina Patačić (za kajkavsko stvaralaštvo), Nagrada Tin Ujević, Nagrada Zvane Črnja (za eseje) Nagrada Dubravko Horvatić, Nagrada za najljepši hrvatski putopis, i dr.

Prevela je pjesme W. B. Yeatsa za biblioteku Nobelovci, izd. Školska knjiga, Zagreb. U pojedinačnim ciklusima: S. Plath, J. Rodriguez, R. Frost, Lucian Blaga, Ana Ahmatova i dr.