navraćam u zapuštene birtije –
u one baš šugasto zapušene, s ofucanim inventarom, s pljesnivim niskim stropovima, toaletima bez vrata, zidovima prošaranim brljotinama i strugotinama – u zakutke zalutalih skučenih i pohabanih sudbina - nalik stršenju kolaca u šupljikavu zraku…
zalazim radoznalo i u neugledne rupčage s neuglednim gostima, klimavih nogu, ugaslih očiju praznoga pogleda - imunima na svaki rat koji se vodi bilo u razvratnu svijetu ili u bizarnim ljudima.
Usput pojmim frazu „ogoljen do kostiju“ – i nalazim ovdje neku iskonsku ljepotu i prezrivost prema svemu kičenom, estetiziranom, civiliziranom, nametnutom, plasiranom…
Nalazim ovdje mrvice ljudske potplaćenosti, ogorčenosti, neprilagođenosti; vuku se ti konci iz pradavnih stoljeća kada su krčme bile jedina topla, zbita okupljališta putnika namjernika, lunatika, nemirnika, lutalica, pijanica…
Bjehu to svratišta, zakloništa, konačišta, izbe za umorne od daljina, za udaljene ponajvećma - od sebe samih.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.