Tena Lončarević | Male stilske vježbe

LIKOVI: MATIJA, EMILI, KARLA, ANTO, IVA, MILAN, MAMA, SESTRA

(Na pozornicu dolaze Matija, Emili i Karla.)

MATIJA (obraća se publici): Zamislite jedan vedar proljetni dan…

EMILI: Ptičice pjevaju, sunce sja visoko na nebu, cijela se priroda raduje i uz pjesmu budi…

KARLA: Učenici čekaju posljednje zvono pa će iz škole van…

EMILI: Nasmijani i skakutavi krenut će svojim kućama…

MATIJA: Samo naš junak nosi oblak na svom licu…

KARLA: Pogledajte ga kako se natmureno vuče…

(Dolazi Anto. Hoda pokunjeno. Iza njega trči Iva.)

MATIJA: Tko ga to doziva? 

IVA (iz pozadine): Anto! Anto, stani!

EMILI: To je prijateljica iz ulaza. Ne treba mu njeno zapitkivanje, živčano će se otresti na nju.

(Iva dotrči do Ante.)

ANTO (živčano, izdere se): Šta je? Što hoćeš?

IVA (razočarano): Samo sam te htjela pitati kako si, oprosti što mi je stalo.

ANTO (i dalje razdražljivo): Pusti me na miru, ne treba mi tvoje suosjećanje!

IVA (oponašajući njegov ton): No, krasno, hvala što si pokazao kakav si. Bok! (Udaljava se ljutito.)

(Anto se okreće prema njoj i belji se.)

KARLA: Čekaj, stani!

(Likovi se zaustave.)

EMILI: Što je bilo?

MATIJA: Ne može tako, on je tužan, nije ljut. A i nema razloga da se izderava na prijateljicu, nije ona njegov problem.

EMILI: Imaš pravo, treba nam tuga, a ne ljutnja.

KARLA: A treba nam možda i još koji lik, djeca obično imaju više od jednog prijatelja.

EMILI: Da, inače će publika pomisliti da mu je to cura, dajte još jednog prijatelja! I neka bude tugaljivo! (Poviče.)

(Anto se vuče pozornicom. Iva i Milan trče iza njega.)

IVA: Anto! Anto, stani!

(Anto staje, tužno se nasmiješi prijateljici koja je dotrčala do njega.)

MILAN (suosjećajno): Kako si?

ANTO (tugaljivo): Bilo je i boljih dana…

IVA: Hajde, glavu gore, nisi jedini koji je kiksao danas.

ANTO: Znam, ali to što su i drugi dobili jedinicu nije neka utjeha.

MILAN: Ispravit ćeš, pomoći ćemo ti, a rekla je da ima i dopunska.

ANTO (suznih očiju, plačno): Kako sam se izblamirao, joooj…

IVA: Ma hajde, sve ti to sad djeluje gore nego što zaista jest.

ANTO: Lako je vama govoriti, vi ste sve znali, a ja… Smijao mi se čak i Robi, uhvatio sam njegov podrugljiv osmijeh kad sam se vraćao na mjesto. Najgori učenik u razredu smijao se – meni. Zamisli, joooj…

MILAN: Ma de, pretjeruješ, već sutra će svi zaboraviti i da si odgovarao i da si dobio jedinicu.

ANTO: Ja znam tko neće zaboraviti…

EMILI: Stanite, stanite!

(Glumci se zaustave.)

MATIJA: Što je sad bilo?

EMILI: Depresivno je ovo, nije za gledati. Glavni junak samo cendra i cendra, treba to malo vedrije, življe, otići će nam publika s predstave.

KARLA: Kako da bude vedro kad je dobio jedinicu? Ne znam je li to baš uvjerljiva situacija.

EMILI: A zašto ne, nije učio, izvalio je glupost i što sad, ni prvi ni zadnji…

MATIJA: Ma da, ne treba odmah sve shvaćati tako dramatično. Ponovimo, ali ovaj put puno malo vedrije! 

(Glumci se vraćaju na početne pozicije.)

MATIJA: Tri, četiri, sad!

IVA: Anto, Anto, stani!

ANTO (okreće se, malo vedrije): Hej, nisam vas skužio…

(Iva i Milan dolaze do njega.)

MILAN: Kako si?

ANTO (s blagim smiješkom): Bome, bilo je i boljih dana…

IVA: Hajde, glavu gore, nisi jedini koji je kiksao danas.

ANTO: Znam, ali to što su i drugi dobili jedinicu i nije neka utjeha.

MILAN: Ispravit ćeš, pomoći ćemo ti, a rekla je i da ima dopunska.

ANTO: Ma, naučit ću, javit ću se sljedeći put.

IVA: Ideš s nama na igralište?

ANTO: Ne mogu, moram kući.

MILAN: Učiti?

ANTO (s osmijehom): Naravno. 

(Likovi se pozdrave doticanjem zatvorenih šaka i odlaze u suprotnim pravcima.)

KARLA: E, tako, problem onoliki koliko ga velikog napravimo.

EMILI: Da, sviđa mi se što je naš junak konstruktivan, ne očajava, već se prima posla.

MATIJA: Hm, može se on vrijedno primati posla i učiti, ali s jedinicom treba doći kući, treba znati kako doći…

KARLA: Misliš, pred mamu?

MATIJA: Da, da, prvi put boli kad nastavnica otvori e-dnevnik i zabiberi rubriku ispod tvojeg imena, a drugi put…

EMILI: Uf, da, drugi put kad to pred mamom moraš izgovoriti…

KARLA: Našem junaku stvarno nije lako, onaj oblak iznad glave sve je sivlji i mračniji…

MATIJA: Mogle bi i munje iz njega sijevnuti…

EMILI: Ne bih mu bila na mjestu nikako…

KARLA: Pogledajmo kako će on to riješiti.

(Na pozornicu dolaze mama i sestra. Sestra gleda u mobitel ili radi već nešto slično tome, mama se šminka, naređuje kosu, sprema za posao.)

MAMA: Hej, zlato, stigao si.

ANTO (natmureno): Jesam.

MAMA: Ručak ti je u pećnici, podgrij ga, ja se vraćam oko 8. 

ANTO: Dobro.

MAMA: Kako je bilo u školi? (Govori ne gledajuću njega, usput, dok se sprema, užurbano kupi stvari itd.)

ANTO: Ma, tako…Ne baš dobro…

SESTRA (provocirajući): Opla, nije valjda da je pametni sin dobio lošu ocjenu.

MAMA: Ana, kakvim to tonom govoriš?

SESTRA: Eto, sad je moj ton problem, uvijek sam ja problem…

MAMA: Ne dramatiziraj, dosta mi je više tvog puberteta…

SESTRA: Naravno, što sam rekla, uvijek sam ja problem… A što je mladić napravio u školi? To smo već zaboravili pitati…

MAMA (umorno): Naravno da nisi uvijek ti problem, odakle ti uopće takve ideje? Što je bilo u školi? (Obrati se Anti.)

ANTO: Ma… 

SESTRA (likujući): Hajde, hajde, da čujemo.

ANTO: Ja mislim da nas nastavnica iz hrvatskog mrzi…

SESTRA: Dakle, jedinica iz hrvatskog!

MAMA (prekida je): Pusti ga da ispriča do kraja! Zašto misliš da vas mrzi? (Obraća se Anti.)

ANTO: Ušla je učionici, nisu svi bili na mjestima, ali mislim, nije bila velika buka ni ništa, ono, nisu pravili nikakav nered…

SESTRA (upada mu u riječ): Mo'š mislit'…

ANTO: A onda odmah pošizila, ono, ne mora ona to trpjeti, neki se red mora znati, ništa ne učimo i još smo bezobrazni i tako sve, a onda nas redom podizala i ispitivala, ali ono, baš detalje i gradivo iz prethodnih razreda.

SESTRA: A tebe zapalo baš najteže…

ANTO (pravdajući se, na rubu suza): Ne lažem, stvarno me pitala neka pitanja, ni drugi nisu znali što je to.

MAMA (s rastućom ljutnjom u glasu): I kažeš, nastavnica vas mrzi. I baš je eto tebe namjerno pitala neodgovoriva pitanja…

ANTO: Nisi bila tamo, nisi vidjela, nisam ja jedini dobio jedinicu, pola nas je, evo pitaj koga god hoćeš.

MAMA: Ma ne zanimaju mene drugi, mene zanima zašto ti ne učiš i kako si možeš dopustiti jedinicu iz hrvatskog! 

SESTRA: Eto, pametni sin možda i nije baš tako jako pametan.

ANTO (kroz ljutnju i suze): Ne bih dobio jedan da sam znao kako ću odgovarati, nije fer, stvarno nije.

MAMA: Nije fer, je li, ja bih ipak rekla da nije fer to što ti odgovornost prebacuješ na druge, a ne pitaš se jesi li pozorno pratio nastavu i učio, to je tvoj posao, znaš. Ja radim svoj posao svaki dan, tvoj posao je škola i točka, nemoj da ti više padne na pamet kriviti druge za svoje propuste!

EMILI: Stanite, stanite!

(Glumci se zaustave.)

MATIJA: Ovo nije baš dobro prošlo.

KARLA: Naš je junak trebao malo zrelije postupiti…

EMILI: A i sestra je mogla biti na njegovoj strani, nekako mi je ružno što ga tako napada.

MATIJA: Slažem se, braća i sestra bi se trebali podržavati.

KARLA: Dajmo im priliku da to bolje izvedu.

(Glumci se vraćaju na početne pozicije. Anto dolazi.)

ANTO: Bok!

SESTRA: Bok!

MAMA: Hej, zlato, stigao si.

ANTO (natmureno): Jesam.

MAMA: Ručak ti je u pećnici, podgrij ga, ja se vraćam oko 8. 

ANTO: Hoću, hvala. Mama, moram ti nešto reći… (Pomalo uplašeno.)

MAMA: Što? Kaži. (Govori ne gledajuću njega, usput, dok se sprema, užurbano kupi stvari, itd.)

ANTO: Danas se dogodilo nešto grozno.

MAMA (zaustavlja sve što je radila, pogleda u Antu, zabrinuto): Što se dogodilo? Jesi li dobro?  (Užurbano dolazi do njega, pregledava ga, okreće mu glavu, podiže rukave i slično. Anto se zbunjeno prepušta.)

ANTO: Nisam ozlijeđen, mama… Nešto drugo je bilo…

MAMA: Nisi ti valjda ozlijedio nekog drugog?! 

SESTRA: Mama, pusti ga da kaže, cijelog si ga isprepadala.

MAMA: To bi bilo još gore, znaš, da ti ozljeđuješ nekog drugog, nisam vas tako učila, ne, moja djeca nisu zlostavljači!

SESTRA: Mama, smiri se, molim te, pusti prvo da ti kaže što je bilo.

MAMA: Oprosti, zlato, mama je stalno u žurbi, a obećala sam da ću vas slušati, znam, znam, reci, sve nam ispričaj.

ANTO (pokunjeno): Nisam ozlijeđen i nisam nikog ozlijedio, nešto drugo se dogodilo. Dobio sam jedinicu.

MAMA (kao da joj je laknulo): Uh, dobro je. Mislim, nije dobro, iz čega? Pa kako?

ANTO: Iz hrvatskog.

MAMA (ljutito): Pobogu, dijete, pa kako možeš dobiti jedan iz hrvatskog? Iz jezika kojim upravo govoriš?

SESTRA: Mama, iz svega se može dobiti jedan.

ANTO: Nisam očekivao da ću odgovarati pa nisam učio.

MAMA: Ti znaš da je tvoj jedini posao učiti…

SESTRA (dolazi do mame, stavlja joj ruku preko ramena, prekida ju): Mama, zaustavi se. Pogriješio je, pogledaj ga, vidiš da mu je i samom teško. Smijemo li nekad napraviti grešku?

ANTO: Znam da sam trebao učiti, ali eto nisam, žao mi je, ispravit ću. 

MAMA: Ali baš jedinica, to znači kako ne samo da nisi učio, nego baš ni nastavu nisi pozorno pratio, da jesi, nešto bi valjda znao.

ANTO: U pravu si.

SESTRA: Ma hajde, nije kraj svijeta, ovo ti je dobra lekcija za ubuduće.

MAMA: Djeco, žurim, kasnim na posao, ali vidim da za vas nema problema, ponosna sam što tako odraslo razmišljate. (Uzima torbu šalje im zračne puse, odlazi.)

ANTO: Ništa, odoh učiti.

SESTRA: Polako, prvo ćemo ručati pa zatim na posao.

ANTO: Može.

(Odlaze s pozornice. Vraćaju se Emili, Karla i Matija.)

EMILI: Ostavimo našeg junaka neka se odmori od napornog dana.

KARLA: Mi ćemo završiti predstavu umjesto njega.

MATIJA: Trebalo bi nešto reći za kraj, možda se obratiti publici.

KARLA: Čuj, s obzirom da je predstava za djecu, najbolje bi sjela neka pouka.

EMILI: Da, obavezno, što je predstava bez pouke… 

KARLA: Slažem se, samo, što ćemo reći?

MATIJA: Hm… Možda da kažemo što je naš junak naučio, o učenju, neuspjehu i odnosu prema drugima?

EMILI: Imam ideju! Idemo na sladoled pa ćemo se tamo dogovoriti.

MATIJA: Odlična ideja, idemo! (Matija i Emili krenu.)

KARLA: Čekajte, nemamo li sutra ispit iz povijesti?

MATIJA: Šta zbilja?! Joj da, potpuno sam zaboravio na to.

EMILI (molećivo): Ali jedan mali sladoled, sladoledić, kuglica, hajde, hajde…

KARLA (odlučno): Sutra! Prvo posao pa zabava!

EMILI (slegne ramenima): Tja…

MATIJA: Hej, znam kako bi nam ipak moglo biti zabavno!

KARLA: Reci!

MATIJA: Idemo kod mene pa ćemo zajedno učiti, možemo napraviti i kviz.

KARLA: Super.

MATIJA: Mislim da imam i sladoleda.

(Nasmijani odlaze s pozornice.)

                                                                                     KRAJ