Mladen Pavković | Zvonimir Golob, pjesnik kojeg ne smijemo zaboraviti!

U Koprivnici se 19. veljače 1927. rodio jedan od najvećih hrvatskih pjesnika ljubavi. (Preminuo je 1. lipnja 1997. u Zagrebu.) Da je živio i radio negdje drugdje bio bi drugi – Žak Prever ili Jesenjin! Riječ je o svestranom autoru, koji je objavio niz vrijednih knjiga, uređivao nekoliko istaknutih časopisa, sudjelovao u osnivanju grupe Studio 64, koja je stvorila i afirmirala Zagrebačku školu šansona (Dedić, Špišić, Percl, Črnko i dr.). Objavljivao je eseje i prevodio s više jezika. Skladatelj je i autor brojnih pjesama. Bavio se i umjetničkom fotografijom. Njemu u čast moja malenkost pokrenula je i natječaj za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, koji se kontinuirano organizira već godinama.

Pamtimo ga i po njegovim nenadmašnim ljubavnim stihovima, od koje su mnoge uglazbili i otpjevali, pretežno Arsen Dedić, Kemal Monteno i drugi.

Žalosno je i jadno što Golobova obljetnica prolazi gotovo nezapaženo. Čak ni Društvo hrvatskih književnika (DHK) nije je zasad obilježilo, (ni jednom!) a u Zagrebu ovaj pjesnik nema ni ulici ili trg koji se naziva njegovim imenom.

Predlažemo, ako ništa drugo, da se „Zvonimir Golob“ nazove jedan most preko Save, a koji spaja stari i novi Zagreb.

Ime ovog istaknutog i značajnog književnika ne smije biti zaboravljeno.

Međutim, kako bilo da bilo, uvijek ćemo se rado sjećati njegove nezaboravne pjesme - „Dušo moja“.

Mladen Pavković

DUŠO MOJA

DUŠO MOJA, i kada krenem

tako bih rado da se vratim.

Ti ne znaš da je pola mene

Ostalo s tobom da te prati,

ostalo s tobom da te ljubi

dok budeš sama i bude zima,

jer ja sam onaj koji gubi

i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više

koliko dugo mrtav stojim

dok slušam kako liju kiše

pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si

i bez tebe ti ležaj spremam.

Na nekoj zvijezdi što se gasi

ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja

stavit ćeš glavu na moje grudi.

I ja sam onaj koji sanja

i zato neću da se budim.

Dušo moja, ko kaplja vode

i ti se topiš na mom dlanu,

jer s tobom dođe i bez tebe ode

stotinu dana u jednom  danu.

Zvonimir Golob