Kao ja. Pozvati majstora putem ovlaštene firme. Majstor stigne po dogovoru, nekad je čekanje duže, nekad kraće, jer Bože moj, zna se da su oni u današnje vrijeme cjenjeniji od mnogih drugih više rangiranih profesija, jer ih nikad nema dovoljno kad su nam potrebni. A sve su potrebniji budući je tehnika što sofisticiranija to podložnija kvarovima. Neutaživa je glad za profitom.
U mom domu, međutim, sve dugo traje. Je li to zbog pažljivog rukovanja, štedljivog uslijed ne baš spartanskog, ali skromnog odgoja? Ili je u pitanju puka slučajnost, dobar odabir ne nužno kultnih marki, održavanje s ljubavlju koje se inače poklanja kućnim ljubimcima? Ne znam.
Ali svemu jednom dođe kraj.
U ožujku ove godine ostala sam sama, suprug je morao „svoju lađu ostaviti žalu i ići“ kamo nije želio ni on ni ja. Prebrzo sam shvatila da tuga i zaglušna tišina nisu jedino s čim trebam naučiti živjeti. Potrebno je svladati i znanja koja do tada nisam trebala znati.
Prvo se oglasilo staklokeramičko polje za kuhanje. Već sam jednom imala problema s najvećim mjestom za kuhanje, ono dolje desno na polju štednjaka. Budući nije indukcijsko na kojem se mjesta za kuhanje prilagođavaju dnu posude, to najveće sam koristila za velike teče i tave.
Kad mi je kćerka s novim prebivalištem u Australiji poslala po svojoj svekrvi plitku tavu od giza za pečenje bez trunke masnoće, koja me u vrijeme jednog od posjeta njenom novom gnijezdu, osvojila na prvo pečenje lososa i tikvica, sve sam češće koristila ovo mjesto, koje će se pokazati spornim.
Jednom prilikom sam ga malo duže zlorabila, ispekavši veliki broj tankih šniti tikvica i balancana. Dolazili su dragi gosti. Salata je pobrala brojne pohvale, ali mjesto zaslužno za pohvale, nije se više dalo ugasiti. Ostalo je upaljeno i žarilo takvom jačinom da je svaki pristup štednjaku bio neugodan. Nakon predugog vremena se ugasilo, ali čim bi se upalilo bilo koje od preostala tri mjesta za kuhanje zacrvenilo bi se iznova i grijalo nemilo.
Tog dana nakon brojnih poslijepodnevnih pokušaja ugasiti konačno to mjesto dolje desno na staklokeramici, uspjeli smo. Kako smo odahnuli tako smo i „zaboravili“ najveće kuhače mjesto iz straha da se isto ne ponovi.
Vrijeme liječi sve rane, kaže se. Kad je naša zacijelila, zanemareno kuhalo stavljeno je u pogon, ispočetka sramežljivo a onda sa sve više kuraja.
I dok ljudi možda ponešto i zaborave, kuhača mjesta staklokeramike ne. Bez ikakvog upozorenja ponovilo se. Nakon što se uvjerih da sama ništa ne mogu učiniti, pozvala sam servisera. U očekivanju dana kad je trebao doći ni jutarnju kavu nisam kuhala. Spizu su mi donosili iz Medenog.
Dana „D“ rekoh sama sebi: „Ma probat ću skuhati kavicu!“
Upalila sam najmanje mjesto i pristavila vodu za kavu. Gle čuda!
„Ono neposlušno koje čeka majstora“ postalo poslušno, hladno kao led. Je l' moguće, pomislih. Palim iznova i opet sve u redu.
Sreća je bila da sam imala dovoljno vremena prevenirati dolazak servisera.
Sljedeći dani su prolazili bez ikakvih kvarova. U srpnju su doputovale moje Australke. Unutar četiri žnjanska zida sve je funkcioniralo. Kupanac ujutro dok sunce ne škodi tenu i ljepoti, sredina dana u igrama, pranju, kuhanju i nadoknađivanju vremena razdvojenosti, kad sunce klone šetnica po izboru, kao i noćno spavanje. Tko će s kim dijeliti krevet i uživati u maženju nježne djetinje kože i maznih ručica?
Kako su Australke apetitnije od splitskih unuka, pripremamo raznovrsne menije. I opet povrće zezne aparat. Ne tikvice, ne balancane, već kaul u pećnici Bosch. Istovremeno se na staklokeramici spremalo drugo jelo. Odjednom nastade strujni udar, ugasi se i štednjak i pećnica. Sad sam već ponešto znala, provjerila osigurače, povratila strujno napajanje, ali pećnica više nije radila.
Poučena prošlim iskustvom nisam odmah reagirala. Nema pečenki, nema kolača, ionako je klima užarena. Nadolaze još opasniji toplinski valovi. Nakon nekoliko dana ipak sam nazvala ovlašteni servis. Javio se isti serviser, memoriran u pametnom telefonu.
„Imam mnogo posla, nisam siguran kad ću moći doći.“
„Nije žurno, mogu čekati.“
Trebao je doći u četvrtak, ali me iznenadio pozivom u srijedu:
„Obavio sam jedan posao brže nego sam očekivao, a kako sam blizu vas, mogu svratiti ako vam odgovara. Sutra neću moći, jer me Andabaka šalje na Hvar.“
„Samo dođite, a sutra pozdravite moj rodni otok.“
Tek što je pristupio izvoru kvara, već me začuđeno pogledao. Možda čak malo i sumnjičavo ili mi se samo pričinilo??..
„Pećnica radi kao sat, u čemu je problem?“
„Nama nije radila, nikako. Nije se ni lampica palila, ruke smo uranjali unutra da provjerimo grije li. Ništa.“
Dao mi je kratku pouku o vezi sata i rada pećnice, što mi je otvorilo oči novim spoznajama, koje ću pohraniti u praktičnoj memoriji. Platila sam dolazak i to je bilo to.
Srećom sam ga prošli put na vrijeme obavijestila da ne mora dolaziti. U protivnom je mogao posumnjati kako izmišljam kvarove ne bih li namamila u stan naočitog majstora. _______________________________________________________
NEPOZNATE RIJEČI:
Kuraj hrabrost;
Apetitnije boljeg apetita;
Giza lijevano željezo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.