Najtežim putevima
uvijek se ide sam,
razočarenje, gubitak, žrtva
su usamljeni.
Čak i mrtvi
koji odgovara na svaki naš poziv
i nijednu molbu ne odbija
ne priskače nam u pomoć
nego gleda
da li to možemo.
Ispružene ruke živih
koje nas ne dostižu
su kao grane drveća u zimu.
Sve ptice ćute.
Čuješ samo svoj vlastiti korak
i korak koji ti noga još nije ali će napraviti.
Stati i okretati se ne pomaže. Mora se naprijed ići.
Uzmi svijeću u ruku
kao u katakombama,
malo svjetlo jedva diše.
A ipak, ako si dugo išao,
čudo neće izostati,
jer čudo se uvijek desi,
i jer bez milosti ne možemo živjeti:
svijeća zasvijetli od slobodnog daha dana,
smiješeći se puhneš i ugasiš je
kad izađeš na sunce
a ispod cvjetnih vrtova
grad pred tobom leži,
a u tvojoj kući sa bijelim stolnjakom prostrt ti je sto.
I živi koje možeš
i mrtvi koje više ne možeš izgubiti
lome ti kruh i dodaju vino -
i ti im ponovo čuješ glasove
sasvim blizu
tvoga srca.
______________________________________________________
*Hilde Domin (Köln 1909 - Heidelberg 2006) bila je njemačka književnica i pjesnikinja jevrejskog porijekla, prije svega lirik. Rođena je kao Hildegard Dina Löwenstein, pseudonim Domin uzela je zbog svog izbjeglištva u Dominikansku Republiku za vrijeme vladavine nacista. U Njemačku se vratila 1954. Interesantno je da su 1959. godine kad je izašla njena prva zbirka pjesama Nur eine Rose als Stütze (Samo jedna ruža za podupirač) kao godinu rođenja stavili 1912., da ne bi bila autor koji prvu zbirku izdaje stariji od 50 godina!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.