Sisak sanja
prve zrake sunca
kako pokušavaju dotaknuti
neoštećeni Stari most,
zagrliti Kupu što ispod njega teče
okrznuti svojom toplinom zvonik katedrale
i dati tri poljupca Starom gradu.
Sisak sanja
male stope kako hrle svojim školama
obuzet njihovim zvonkim smijehom
i prvim zaljubljenim pogledima
u kojima blistaju zvijezde.
Sisak sanja
klupe u zelenim parkovima;
na njima sjede zagrljeni parovi
opijeni mirisom starih lipa
i zvucima glazbe što odnekuda dopiru.
Sisak sanja
jednu djevojčicu kako pomoću violine
uspijeva reći sve ono što riječi ne umiju
i jednog dječaka
koji je u publici čeka s najcrvenijom ružom.
Sisak sanja
slikara koji Nedovršenu igru
pokušava dovršiti na svom platnu
i pjesnika koji još uvijek uranjajući pero u tintu
stvara umjetnost na mekom papiru
s uvijek prisutnom nadom u srcu.
Sisak se budi
nedostaju mu cigle na Starom mostu,
ulicama ne odzvanja bezbrižan dječji smijeh,
klupe u parku su prazne,
glazbena škola potonula je u tišinu,
pjesniku je prolivena tinta, slikaru boja.
Nada se pretvorila u strah…
Sisak se budi…
Kristina Bradarić
stutentica 4. godine Učiteljskog fakulteta u Petrinji
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.