Kristina Bradarić | Pjesma Sisku

 

Sisak sanja

prve zrake sunca

kako pokušavaju dotaknuti

neoštećeni Stari most,

zagrliti Kupu što ispod njega teče

okrznuti svojom toplinom zvonik katedrale

i dati tri poljupca Starom gradu. 

Sisak sanja

male stope kako hrle svojim školama

obuzet njihovim zvonkim smijehom

i prvim zaljubljenim pogledima

u kojima blistaju zvijezde.

Sisak sanja

klupe u zelenim parkovima;

na njima sjede zagrljeni parovi 

opijeni mirisom starih lipa

i zvucima glazbe što odnekuda dopiru.

Sisak sanja

jednu djevojčicu kako pomoću violine

uspijeva reći sve ono što riječi ne umiju

i jednog dječaka

koji je u publici čeka s najcrvenijom ružom.

Sisak sanja

slikara koji Nedovršenu igru

pokušava dovršiti na svom platnu

i pjesnika koji još uvijek uranjajući pero u tintu

stvara umjetnost na mekom papiru

s uvijek prisutnom nadom u srcu.

Sisak se budi

nedostaju mu cigle na Starom mostu,

ulicama ne odzvanja bezbrižan dječji smijeh,

klupe u parku su prazne, 

glazbena škola potonula je u tišinu,

pjesniku je prolivena tinta, slikaru boja.

Nada se pretvorila u strah…

Sisak se budi…

Kristina Bradarić

stutentica 4. godine Učiteljskog fakulteta u Petrinji