do najbliže ulične predstave
čekamo bus. upitah li ljiljanu
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekana se razliježe
rezonancija s minareta
kad odlasci na piknik
na cimet mirišu
čekamo bus netko mi maše
u smiješak mi pomjera usne
niz parkove rano pokošenih trava
glasovi se talože pionirskom dolinom
oživljuju životinjski pogledi
tigar i stari jelen desno od sunca
odvojeni ljuljačkom na kojoj smo
nekad bili slika ranoga ljeta
u najbližem tržnom centru
prodaju naše želje da preživimo
cijene su akcijske iz njih nešto
tiho kao zora miriše na strah
što maršira ulicom
niz koju se javlja vjetar
njegove mi ruke nepovjerljivo
napuhuju prozorske zavjese
njegova misao mi podiže glavu
ka žutoj fotografiji
visoko na zidu nepoznate sobe
u očima koje vidim
ostarjelo je srce
gluh zbog uličnog žamora
uzalud mu pokušavam
čuti otkucaje
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.