Igor Petrić | Zumiraj do kraja

Misliš da si poseban. Drugačiji! Nepredvidljivo zabavan i pomalo dosadan. 

Onda si živ i… sve je u redu. Uvijek isti. Prepoznatljiv dio svemira. Da, dio svemira. Dio tog golemog prostranstva i zato se ne čudi kad te pitaju uobičajena pitanja o imenu, kako izgledaš ujutro i viđaš li u zadnje vrijeme oblake kroz zatvorene oči i tamne naočale. Kad te pitaju kako izgleda tvoj svijet i poznaješ li možda stanovnike svemira? 

Ne mršti se. Sve to znaš, samo sjeti se što učio si u osnovnoj, na ulici, što učili su te preci. Sjeti se ulice i grada u kojem si odrastao. Sjeti se njegova imena iako je samo dio statističke slagalice i malena, jedva uočljiva točka na geografskoj karti. Sjeti se države i zastave. Sjeti se kontinenta i oceana koji tvoj planet čine pogodnim za život kakav poznaješ. 

Sjeti se na trenutak i mene. Upsss! Ovo preskoči, samo šalim se! Mene se ne moraš dosjećati. Valjda imaš dovoljno prijatelja i rođaka. Dovoljno susjeda, kolega i poslovnih partnera. Kućnih ljubimaca i onih životinja koje ti smetaju, tako da ti ja, u cijeloj toj priči, baš i nisam potreban, osim ako… Osim ako nemaš prijatelja ni rođaka? Susjeda, kolega i poslovnih partnera? Kućnih ljubimaca, oblaka i kućnog pauka s dugim tankim nožicama. Znaš onog dosadnog koji radi sklekove i (ne)odaziva se na ime Albert, Ako nemaš baš nikoga osim sebe i malog, džepnog nožića s kojim si, na nagovor, prijateljski nastrojenog terapeuta, prije nekoliko godina napravio drvenu kutijicu i na dno zalijepio komadić razbijenog ogledala. Ogledalo si sam razbio, ali… nema veze. Godine ionako prolaze i prošle su, a ti ne vjeruješ u uroke. Bez obzira na sve, kutijicu, za svaki slučaj, uvijek nosiš i imaš kraj sebe. Razumljivo… Kad si sam. Nitko te, recimo, danima ne zove, ne treba. Noć je i izmaglica se lijeno vuče oko mjeseca. Tad uzimaš kutijicu. Nježno je otvaraš i na dnu, u malom ogledalu, odraz kojeg poznaješ. Tvoj odraz. Sasvim dovoljan i tako čist i poseban. Slika uobičajena uz koju nikad, baš nikad nećeš biti sam. 

Oprosti, malo sam se zanio. Znaš ljeto je i zima istovremeno, proljeće i jesen opet se miješaju i… Ma zaboravi i ne slušaj me. U zadnje vrijeme previše pričam i to je stvarno neobično. Pusti sve i vrati se izvorištu. Mislim izvornom pitanju o stanovnicima svemira i poznaješ li kojeg od njih. Želiš li ih upoznati ili se možda ipak bojiš nepoznatog. Razmisli ponovo i ne brini. Čak i ono nemoguće, ponekad moguće je. Nepoznato poznato postat će. Kvadrati krugovi, a krugovi nevidljivi zidovi za koje ne trebaju vukovi. Sruše se sami jer ne postoje i sada svinje opet bez veze lutaju. Vuk, svinje i nevidljivi zidovi??? Oprosti, ako te sve to zbunjuje. Nisu to baš prave svinje, a vuk kao vuk, s kozama, Crvenkapicom, zecom, ovcama, samo je stilski dodatak, negativni negativac bez kojeg basna o... možda „Tri praščića“ ne bi imala baš nekog smisla. Halo! Stani malo! Tu sam i dalje. Ma zaboravi sve te basne i priče. Vrati se korak, dva i sjeti planete s koje potječu tvoje prve sjene i… sve one ulice, gradovi, države, kontinenti i šarene zastave… Sve rijeke, mora i oceani. Sva jezera i potoci. Sve kiše i oblaci. Sve to lijepo smjesti u… što drugo nego u SVEMIR naravno i eto ti odgovora. Dio njega si i u njemu ćeš zauvijek biti. I kad te nije bilo i kad jesi i kad te opet kao neće biti - svemir si i takav ćeš ostati. Svemir su i svi tvoji najdraži, svi tvoji prijatelji, poznanici, susjedi i ostali rođaci. Kolege s posla i poslovni partneri. Kućni ljubimci, biljke i mirisi. Divlje i domaće životinje. Sve bube, bakterije, virusi. Kapljice kiše i vjetrovi. Sve knjige i pustinje, oblaci, planine i otoci. Sve vatre i prkosi. Svi ratovi i sve ljubavi. 

Svemir, to si jednostavno ti.