Oleg Antonić | Prijaznost

Ležim na boku u plićaku rijeke. Potopljenu mi vjeđu krišom brusi pijesak. Zdesna netremice svjedočim tečenju koje miruje. Iz prošlosti mi stopala gura struja; moje tjeme otječe u sutrašnjicu. Srce blago boravi; ono ne propituje što će biti s tom silinom protoka iza obzorja. Tek rastu misli o neminovnosti, o pragu konvergencije. Gdje je? Mogu li rijeci obrnuti tijek? Bilo bi lijepo da bivši ledenjaci već miluju vlasište; bilo bi milo osjećati podtlak u tabanima iz kojih klije sve dublje; preseliti um u prvu korijenovu dlačicu koja neće zaboraviti vrutke u suncu; mirovati u srcu goda. Ne vrijedi okrenuti se na drugi bok, lijevo je oko slijepo za taj prizor. Ne vrijedi ni plivati nazad; nije ovakve dokolice na prhkim zidovima ludovanja gnijezdećih bregunica. Za sada, tonem u prihvaćanje, sidrim trenutak onamo gdje stanuje prijaznost. Već osovljen tijekom, otpuštam krajolik plavne nizine. Trajem gejzir osvita; pupam abonos.

 _______________________________________________________________________________

 * U mreži neposrednih uzroka i posljedica koji se izmjenjuju tijekom skupljanja i otpuštanja kritičnih masa, ovaj tekst svoje postojanje posebno duguje pjesmama „Anksioznost“ i „Prolaznost“ Lorene Vojtić (Kvaka; 15. i 22. rujna 2020.).