Privatno, Martina je knjiški moljac, zaljubljenik u bajke, mitove i legende, prirodu, hulahop i, prije i iznad svega, svoju obitelj.
Mala Kme osvaja svijet – Majčinstvo bez filtera je njena prva knjiga.
Draga Martina, čast mi je ugostiti te u Kvakinoj brbljaonici. Iza sebe imaš pozamašan novinarski staž. Kako to da si odlučila pokrenuti vlastiti portal? Ispričaj nam koja ideja stoji iza www.bodulija.net?
Vjerojatno samo optimisti, sanjari i potpuni luđaci (ili je to sve isto?) pokreću posao usred najava svih mogućih kriza, ali ta se ideja krčkala negdje na dnu mog uma godinama i ovog proljeća, dok su drugi radili djecu ili pokretali razvode, ja sam napravila treću ludost. Krk je veličine Malte, ima toliko divnih ljudi, prirodnih ljepota, zaboravljenih priča da je zavrijedio vlastiti news portal. Budući da sam u novinarstvu više od 15 godina, a skupilo se tu i radija i novina i portala – čak i nešto televizije – skupila sam svo to iskustvo i skočila. Nastojim da Bodulija bude izvor svih relavantnih informacija, ali i mjesto gdje se mogu naći ljudi i mjesta koji dosad nigdje nisu dobili zasluženi prostor. Krk i ja se poznajemo čitav svoj život, ali još uvijek me uspijeva iznenaditi. Možda zato zasad sve ide i bolje od svih mojih očekivanja, a što slijedi, vidjet ćemo.
Prošle godine si objavila svoj prvi roman „Mala Kme osvaja svijet“ u Nakladi Fragment. Opiši nam knjigu u nekoliko rečenica. Kako je nastala? Kako ti je promijenila život, ako je? Koliko ti znači samo pisanje?
Mala Kme je u svojoj biti zbirka crtica iz svakodnevnog života moje obitelji, proizašla iz istoimenog bloga koji pišem otkako sam postala mama. Krenulo je kao ispušni ventil, mjesto gdje mogu istresti dnevne terete, a preraslo je u happy place za više od 11 tisuća žena (i nešto muškaraca) koji su se poistovjetili s našom svakodnevicom. Svaka od tih crtica nastala je navečer dok sam uspavljivala klince i morala ležati u stavu mirno, pa sam ubijala vrijeme pisanjem na mobitelu. Iskreno, knjiga mi u tom procesu nije bila na kraj pameti, ali s vremenom je Mala Kme nadrasla mene osobno i postala svojevrstan simbol majčinstva bez filtera: ogoljenog, raščupanog, iscrpljenog, teškog i divnog istovremeno. Zato rijetko objavljujem naše slike i ne spominjem naša imena. Mala Kme, Cicachu ili Bato, MM i Mater mogu biti članovi bilo koje obitelji koja se u njima prepoznaje. Svaki put kada mi netko napiše da mu je Mala Kme sačuvala zdrav razum, toplo mi je oko srca. Uvijek sam sanjala da ću objaviti knjigu, ali nikad nisam mogla ni zamisliti da ću na osobnoj razini njome uspjeti dotaknuti toliko ljudi. A koliko mi znači pisanje? Pa, pisanje i disanje, to ti dođe na isto.
Velik si zaljubljenik u baštinu, a šapnula si mi i da planiraš nešto jako zanimljivo vezano uz legende, pa i samu stvarnu povijest svoga kraja. Ispričaj nam nešto o tome.
Da, mitologija i lokalne legende su mi jako zanimljive. Prije nekoliko godina, u potrazi za lokalnim legendama koje bih mogla prepričati svojim klincima, otkrila sam da takve knjige za djecu – nema. Tada se rodila ideja da ih prikupim i obradim na način pristupačan djeci i to je ono što svakako imam u planu. U međuvremenu, u tumaranju napuštenim otočnim selima i proučavanju povijesti otoka Krka rodila se ideja za roman koji ima temelje upravo u legendama ovoga kraja, u kombinaciji sa slavenskom mitologijom. To je prava ženska priča, fantasy na slavenski način, s Moranom, Mokoš, Malikom, Jarilom i Danicom u glavnim ulogama. Roman bi trebao biti objavljen dogodine u izdanju Naklade Fragment i budući da mi je prvi izlet u dužu formu, a kamo li u domaću mitologiju, tresu mi se gaće. Službeno je gotov, ali i dalje mu pronalazim mane pa ga još uvijek brusim. S druge strane, mislim da je sasvim nepravedno da su kod nas toliko popularizirani mitski svjetovi drugih naroda, a naše bogatstvo prepuštamo zaboravu. Nadam se da će, ako ništa drugo, Pripovjedačica nekoga potaknuti da se zainteresira za domaće mitove i legende i tako ih spasi od nestajanja.
Gdje se vidiš u bliskoj budućnosti? Koji su ti daljnji planovi?
Nekako sam oduvijek znala što želim i kamo idem, tako da sam dosad ostvarila praktički sve velike životne planove. Čini mi se da sam sad u fazi kada mi preostaje razvijati ih, učiti, brusiti ih. U mom slučaju to znači pisati, pisati i još malo pisati. Na Boduliji, u pričama, legendama, slikovnicama, na Maloj Kme, možda u nekom budućem romanu. Nemam pojma kamo će me to sve odvesti, znam da će mi i dalje faliti sati u danu, ali vjerujem da ću uživati u procesu. Nadam se da će, ako ništa drugo, moja djeca jednog dana od mene imati barem moje riječi da ih grle i kada mene više ne bude ovdje. Na to se sve zapravo i svodi, i ne znam što bi više jedan wannabe književnik uopće mogao poželjeti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.